Pitanje koje figurira u naslovu ovog teksta je staro stotinu i pedest godina. Ono potiče iz naslova veoma poznatog i utjecajnog romana Nikolaja Gavriloviča Černiševskog, inicijatora i osnivača ruskog demokratskog pokreta, kasnijeg pokreta narodovoljaca, koji je snažno utjecao na rusku demokratsku misao tokom druge polovine XIX vijeka.
Naslov ovog članka ponavlja naslov romana ovog poznatog pisca koji glasi: `Čto djelat?` Osnovnu ideju romana Černiševskog nosi sudbina i ponašanje njegovog glavnog junaka Lopuhova. To je ideja `razumnog egoizma koji spaja opće i individualno dobro`.
Djelo je postalo veoma utjecajno, neka vrsta Biblije ruske, ali i naše inteligencije koja je studirala u Rusiji ili u Njemačkoj, pa je preštampavano, a naslov ponavljan više puta i kod drugih pisaca. Posebno je značajno da ga je upotrijebio i Vladimir Iljič Uljanov Lenjin, vođa ruske revolucije u svom bitnom djelu, u kojem definira strategiju organiziranja i vođenja revolucije u Rusiji, onu koja se pokazala jedino uspješnom u cijeloj tadašnjoj socijaldemokratiji i dovela da nastanka komunističkog režima dominantnog u Rusiji i dobrom dijelu svijeta tokom XX vijeka.
Šta znači ova koincidencija naslova i kakvo opće značenje ima jedan takav naslov i na šta u stvari smjera takvo pitanje?
I Černiševski i Lenjin su napisali svoje tekstove u momentu koji je bio preloman za život u historiju njihove zemlje. Jedan je navijestio građansku, a drugi proletersku revoluciju u svojoj zemlji i obje su se i dogodile. Nijedna nije, kako znamo, usrećila ni Rusiju ni svijet. Oba historijska momenta u kojima su nastajali navedeni tekstovi bila su odista važna za zemlju gdje su nastali. Autori tih tekstova ušli su na velika vrata u historiju svoje zemlje i ruskog društva XIX i XX vijeka.
Između nas i Rusije ne postoji nikakva sličnost, osim da nas zajendo ima dvjesta miliona, kako se kaže. Rusija je i tada i svagda do sada bila zemlja koja je sama određivala svoju sudbinu, bilo kakva da je ona bivala. I u nas se redaju bitni momenti i događaju se bitne stvari u zadnja dva vijeka. Takve su oslobađanje ispod vlasti Osmanlija, Austrougarske, rat za oslobođenje od Nijemaca i njihovih Quislinga, a iz svih ovih događanja nailaze i bitna pitanja. Ali, nažalost, niti mi imamo svoje sopstvene odgovore na njih, niti imamo moć da odgovore provedemo u život, čak i pod uvjetima da oni nisu pravi odgovori na izazove vremena, nego samo produžavanje starih i stvaranje novih zabluda.
Bitna razlika među nama sastoji se u tome što mi ne upravljamo svojom zemljom, što smo je stvorili i potoma predali drugima i dopustili da na pretekstu rušenja komunizma srušimo i ono malo razuma i historijski opravdanih rezultata pređašnjeg razvoja i zapadnemo u stanje nemoći. Sada nam `pomažu` sa svih strana, a mi sve dublje tonemo u anarhiju, koja se u nas zove demokratija i u kriminal i sveopću korupciju, koja se kod nas zove tranzicija.
U takvoj situaciji je opravdano postaviti pitanje: `Šta da se radi?` Jedno je jasno. Nazad se ne može. U ono što je bilo prije sadašnjeg stanja nije više moguće dospjeti. Svi mostovi su porušeni. U sadašnjem stanju se, također, ne može više ostajati, jer je ono stagnacija u svakom smislu, a to znači dvostruko zaostajanje za onim svijetom za kojim, kako se u našim političkim krugovima misli, treba da idemo i da mu se priključimo. Mi dvostruko zaostajemo, jer smo spori i jer polazimo od tačke koja je daleko iza onih za kojima idemo.
Ali, ako i ostavimo po strani praznu frazu o našem pridruživanju sjeveroatlantskim integracijama, što na našem jeziku znači da uđemo pod zaštitinu kapu NATO pakta, mada ne znamo ko nam je neprijatelj i ko nas to ugrožava i da kao naše prihvatimo sve standarde funkcioniranja države, ekonomije, prava i ukupnog života koje je Europa izgradila u zadnjih pedeset godina, nama ostaje ipak da nešto moramo učiniti, prije svega, za nas same, za naš narod i naše društvo.
Zašto to moramo? Moramo, jer u fiksiranoj situaciji svijeta u kojem se nalazimo, a ta situacija se sastoji iz striktnog poštovanja statusa quo unutar definiranog svijeta, a taj je definiran upravo onom nesuvislom frazom o sjeveroatlantskim integracijama, nema promjena, osim ako to moćnici koji vladaju tim svijetom drugačije ne odluče, zbog čega nije moguće ništa učiniti što bi mijenjalo na bitan način postojeće stanje.
Dakle, kada se zrelo razmisli, nama ostaje da pokušamo, a to još možemo, da poboljšavamo naše stanje, da analiziramo sve mogućnosti koje su nam date i da ih pokušamo iskoristiti da učinimo nešto za naš svijet, da živimo što sigurnije, ravnopravnije, što efikasnije, racionalnije i na način koji će nam davati barem nekakvu satisfakciju i sigurnost da čekamo kako bismo vidjeli na šta će sve ovo izići, kako će se ova svjetska šahovska partija između velikih sila, između arogancije čovjeka i njegove neobuzdane želje za posjedovanjem i vladavinom nad svim i svačim, završiti, da vidimo hoćemo li svi zajedno konačno propasti ili ćemo naći put razuma i smirenosti, hoćemo li se uspjeti osloboditi želje da budemo apsolutni gospodari svega ili ćemo smoći snage da živimo u skladu sa našom prirodom. A dotle, učinimo svi ono što doista možemo, a to je da shvatimo da smo ipak jedno, da smo ljudi, da živimo na istoj i zajedničkoj nam zemlji, da imamo to naše države ma kakva ona bila i da možemo, ako smo razumni, na njoj izgraditi koliko-toliko ljudi dostojan život.
Kao kod Rusa prije 150 ili 90 godina, i kod nas se postavlja pitanje: `Šta da se radi?` Ali mi nemamo ideju koja bi odgovorila na to pitanje. Zapravo, naš problem je što nedovoljno kvalitetno mislimo o sebi i svojoj sudbini.