Ne prođe nijedan dan, a da u nekom američkom ili evropskom mediju ne pišu o BiH. Ništa dobro, naravno. Uglavnom kako je na ivici kolapsa, da se sve više govori o ratu, stare podjele i mržnja zaokupljaju političke elite, privreda je u dronjcima, a nezaposlenost prelazi 40 odsto.
Magazin "Forin afers" tvrdi da je BiH nakon rata po glavi stanovnika dobila neuporedivo više pomoći nego Njemačka i Japan poslije Drugog svjetskog rata, ali to nije dalo očekivani rezultat, jer je, između ostalog, pri dnu skale država u kojima je moguć razvoj biznisa. "Vašington post" smatra da i međunarodna zajednica gubi strpljenje, a čak im je postalo dosadno objašnjavati probleme u BiH, koja postaje sve polarizovanija, Srbi, Hrvati i Bošnjaci se sele u ona mjesta gdje su većina.
Jasno je da ovakve tvrdnje uglavnom imaju uporišta u dnevnopolitičkoj stvarnosti, prepunoj raznih retoričkih konflikata entitetskih, nacionalnih i stranačkih elita. Ali nije jasno zašto je problem ako to kaže i neko iz Republike Srpske. Nebojša Radmanović, pragmatičan, veoma iskusan političar, koji bar dosad nije srljao s neodmjerenim izjavama, nedavno je ocijenio da je BiH korak bliže raspadu nego jedinstvenom funkcionisanju, što dobro znaju i direktno u tome učestvuju pojedini predstavnici međunarodne zajednice u BiH.
"Riječ je o jednom broju stranaca koncentrisanih oko OHR-a, koji su dugi niz godina ovdje i koji su ovdje mali carevi, kakvi nikada ne bi bili nigdje, a pogotovo ne u svojim zemljama. Oni podstiču razlike i krize", rekao je Radmanović. I ništa različito Radmanović nije rekao od ocjena koje se već mjesecima provlače kroz svjetske medije i raznorazne političke forume, osim naravno što je akcenat stavio na uzrok takvog stanja, ali u reagovanjima koja su uslijedila iz Sarajeva ispaljena je prava kanonada izjava tipa da je i on jedan u nizu onih koji rade na rušenju države ali da mu je to uzaludan posao...
I to je prirodno stanje BiH, koja se godinama raspada. Srbi je ruše, Bošnjaci brane, a Hrvati ćute i pljačkaju.
Zadržimo pažnju na drugom dijelu Radmanovićeve izjave, u kojoj tvrdi da dio predstavnika međunarodne zajednice, u dosluhu s bošnjačkim političkim krugovima, pokušava da servira priču o potrebi ustavnih promjena.
"To nije na fonu onoga što smo čuli od EU, da ustavne promjene nisu preduslov za članstvo u njoj. Čak je i potpredsjednik SAD Džozef Bajden, prilikom dolaska u BiH, poručio da će uređenje države praviti ljudi koji ovdje žive", podsjetio je Radmanović.
Tačno. Svako ko je pažljivo slušao Bajdena mogao je razumjeti da dvoentitetsko uređenje nema alternativu te da ono nije prepreka evropskim integracijama. Rušenjem tog uređenja, bez obzira na to ko i odakle zabijao klinove, potkopava temelje države.
Zbog toga je tačna tvrdnja pojedinih analitičara da je jasno da BiH nikada neće biti kao Švajcarska, ali da možda ima budućnost kao balkanska Belgija. I šta je tu loše? Šta to fali Belgiji?
Slijedi ne tako detaljan rendgenski snimak kraljevine kojoj već decenijama prognoziraju raspad. Stvari u njoj, za razliku od BiH, stoje ovako. Većinu stanovnika čine Flamanci (oko 60 odsto) i Valonci (oko 30 odsto), koji su nezavisnost od Holandije dobili tridesetih godina 19. vijeka. Od tada su i trajali transformacija i dogovor o unutrašnjem uređenju, koji je završen devedesetih godina prošlog vijeka. Zvanično je podijeljena na tri federalne jedinice, tačnije autonomne regije - holandsku Flandriju na sjeveru, francusku Valoniju na jugu i treću federalnu cjelinu Brisel, što je definisano i prvim članom Ustava. U zajedničkoj nadležnosti su vojska, monetarna i inostrana politika. Sve ostalo preneseno je na regije.
Vlada na čelu s premijerom za svoj rad odgovora parlamentu, a ne kralju. Po Ustavu obavezan je paritetni sastav s podjednakim brojem ministara Flamanaca i Valonaca. Parlament čine dva doma. Gornji dom se osim na izborima popunjava i kooptiranjem radi ravnopravne nacionalne zastupljenosti.
Slijedi ekonomska slika. Za Belgiju se može reći da predstavlja jednu od najotvorenijih ekonomija u Evropi, a BDP-a iznosi oko 27.000 evra po stanovniku. Gruba podjela bila bi da na poljoprivredu ide dva odsto, industriju 27 odsto, a usluge čak 71 odsto BDP-a.
I to je Belgija. Zemlja bogatih Flamanaca i Valonaca, koji su našli modalitet kako da dobro žive zajedno, a da se ne osjećaju ugroženim jednih od drugih. Istina, svako ko je bio u Belgiji zna da su i Flamanci i Valonci jako tradicionalni, pogotovo Valonci, koji ne žele ni da pričaju o građanskoj unitarnoj državi u kojoj bi važilo pravilo jedan čovjek jedan glas. Svaki zahtjev s flamanske strane koji bi išao u tom pravcu u Valoniji bi bio dočekan s pozivom na samostalnost. Pozicije su veoma jasne. I gdje je sad ta paralela s BiH?
Prvo, ustavna struktura ovdje jeste nešto komplikovanija, pogotovo u Federaciji zbog velikog broja kantona, što proizvodi ogromnu državnu administraciju, i to bi mogao biti predmet razgovora o ustavnoj reformi. Ali ta ustavna struktura uglavnom dobro definiše nacionalnu ravnopravnost koja je najbitnija za unutrašnju održivost.
Drugo, primjer Belgije jasno pokazuje da ustavna struktura nije niti može biti kočnica ekonomskom razvoju zemlje, a što se uzima kao jedan od ključnih argumenata kog zagovornika radikalnih ustavnih rezova.
Treća ali vjerovatno najbitnija paralela je ta što je današnja Belgija produkt unutrašnjeg dogovora bez učešća, posredovanja ili nametanja rješenja od strane međunarodnih arbitara. BiH ima nesrećnu sudbinu da se ti predstavnici u svom političkom djelovanju po pravilu svrstavaju na jednu stranu i time uništavaju svaki pokušaj iskrenog razgovora, a što je suština onog što je rekao Radmanović.
A upravo zbog toga teško da ćemo dogurati i do nekakve verzija balkanske Belgije.