Izjavio je Zlatko Lagumdžija kako je SDP spreman biti i konstruktivna opozicija samo da se formira većina koja može sastaviti vlast na federalnom i državnom nivou. Mora se priznati da mu je to jedna od promišljenijih, konstruktivnijih i politički odgovornijih izjava, koja sigurno u sebi sadrži dio rješenja ovog postizbornog čvora što ga je on svezao sklepavši nekakvu platformu, zajedno sa Sulejmanom Tihićem, koju pokušava nametnuti srpskim i hrvatskim strankama po principu "uzmite ili ostavite".
Sasvim logično oni su je odmah i odbacili kao neozbiljan i nerealan skup želja zasnovan na propalom aprilskom paketu ustavnih promjena iz 2006. godine kojeg je tada svojski gurala američka administracija, a Haris Silajdžić s užitkom razbucao u parlamentu, pa mu nije ni bilo teško da se te iste godine u oktobru lagano došeta do Predsjedništva BiH.
Pet godina poslije Lagumdžija je prepisao i malo našminkao taj paket i sad ga tvrdoglavo nudi kao nekakvu osnovu za formiranje vlasti, uzvikujući "prvo platforma pa fotelje", ne shvatajući da su se okolnosti, što lokalne što međunarodne, u toj mjeri promijenile da ni idejnim tvorcima tog aprilskog paketa, Amerikancima, više ne pada na pamet da u BiH bilo šta guraju na silu, već su stvari prilično olabavili i spustili na nivo domaćeg dogovora.
Ta politika isključivosti i nametanja koju je SDP vratio na scenu u nekoliko mjeseci toliko je naelektrisala atmosferu da se stiče utisak da će 10. januara, za kada je zakazan novi sastanak šest stranaka u Sarajevu, ukoliko se na njemu ne pojave SDP i SDA, nešto vjerovatno morati prelomiti. Ovo mrcvarenje vodi samo u dublju političku krizu koja u kombinaciji s ekonomskom ničeg dobrog donijeti ne može.
Kako konstituisanje zajedničkih institucija vlasti isključivo zavisi od političkog dogovora izbornih pobjednika, a onda od procedura koje definišu popunjavanje svakog segmenta te institucionalne slagalice, nazire se i moguća stranačka kombinacija koja bi imala većinu u parlamentu, a koju bi pored SNSD-a, SDS-a iz srpskog bloka, te oba HDZ-a iz hrvatskog bloka sačinjavali Savez za bolju budućnost i Stranka za BiH.
Čitava stvar bila bi puno jasnija kada bi se SDA mogla osloboditi okova koje joj je nametnuo Tihić iracionalnim stavom da ni po koju cijenu ne smiju ući u postizbornu kombinaciju sa strankom Fahrudina Radončića.
Tačno je da je taj stav posljedica višemjesečne kampanje koju je SBB vodio preko "svojih" medija protiv vlasti SDA i Tihićeve politike, ali ona je bila isto legitimna baš kao i kampanja koju je vodio SDP i Lagumdžija, a koja se bazično zasnivala na potpunoj kritici iste te vlasti.
Odgovor na pitanje zašto je Tihiću danas prihvatljiv Lagumdžija, a neprihvatljiv Radončić, a i jedan i drugi su izborne rezultate ostvarili i na njegovim političkim promašajima, pored ličnog animoziteta može se zapravo naći u onom dijelu zajedničke platforme čiji je krajnji rezultat što više centralizovana država.
Ali nije samo ta vrsta kompatibilnosti te dvije stranke. Mora tu postojati još nešto što u sebi ima elemente političke igre samih lidera i njihovog ličnog pozicioniranja i ambicije.
Na prvi pogled čini se sasvim suluda današnja politika SDA i Tihića koja je potpuno prepustila inicijativu Lagumdžiji i služi mu kao brojčana nadogradnja njegovih nerealizovanih izbornih ciljeva.
Vidljivo je to i iz pokušaja blokiranja uspostavljanja vlasti u Republici Srpskoj gdje je SDA, koja je unazad petnaest godina bila nosilac bošnjačke politike u ovom entitetu, bukvalno bez ikakvog stava slijepo pratila iritantni SDP-ov igrokaz prvo sa Mladenom Ivanićem, koga su izglasali za Dom naroda, a onda i sa Mirsadom Đapom, koga su pokušali ugurati u fotelju predsjedavajućeg Vijeća naroda pravdajući to međusobnim stranačkim dogovorom.
Još drastičniji primjer slijepe poslušnosti je Tihićevo odbijanje da prisustvuje krajem decembra sastanku šest stranaka u Sarajevu, u parlamentu, samo zato što je Lagumdžija onako frajerski na prvu odbio pozivnicu jer mu sastav za stolom nije odgovarao.
Ovakav Tihićev odnos prema novopečenom partneru mogao bi imati pogubne posljedice i po samu SDA da kod građana izgubi vlastiti identitet koji se od Dejtona naovamo deklarativno zasnivao na politici dogovora, a ne isključivosti. To je primijetio i Bakir Izetbegović, pa je javno pozivao da se treba odazvati svim sastancima.
Aktuelna politika SDA, ma koliko ona bila zasnovana i na pretpostavkama da isturanjem Lagumdžije Tihić želi da ga prikaže kao čovjeka nespremnog na bilo kakav dijalog i luzera većeg i od Harisa Silajdžića, u što kraćem vremenu morati da bude redefinisana, pa makar to vodilo i do otvorenih unutarstranačkih sukoba između Izetbegovićevih i Tihićevih klanova.
Očito je da je Izetbegović, a to su prepoznali i glasači na oktobarskim izborima, izrastao u respektabilnog i prihvatljivog političara koji na lak način nalazi zajednički jezik sa predstavnicima Srba i Hrvata. Njegov kompromisni stav prepoznale su i zemlje regije, te ga sve češće izbacuju u prvi plan kao novog bošnjačkog lidera sa kojim se može korektno sarađivati.
I funkcija člana Predsjedništva Izetbegoviću daje puno jaču poziciju unutar stranke ako se i kada odluči da prozove upravo Tihića na odgovornost za sadašnju pat poziciju u kojoj se nalazi BiH. Ključ za rješenje ove političke drame leži i u SDA, a ne samo u SDP-u, i čini se da sve više iz Tihićevih ruku klizi prema Bakiru Izetbegoviću, koji bi sada samo trebalo da zna odabrati i pravi trenutak kada će ga u potpunosti preuzeti.