Stari je običaj da se za svaku novu kalendarsku godinu, zapravo za ispraćaj stare godine, prave bilansi proteklih godinu dana i da se na temelju njih prognoziraju prilike i predviđaju izgledi u sljedećoj godini. Ako je to dio rituala identifikacije stanja i prognoze budućih tokova razvoja javnih interesa, a jeste, upravo to takve pokušaje čini u dobroj mjeri izlišnim i prigodnim.
U našim prilikama, štaviše, taj običaj je postao besmislen. Besmislenim ga čini činjenica da kod nas, u uvjetima u kojima mi danas živimo, nema jedinstvenog subjekta i nosioca identifikacije, verifikacije, osiguranja i realizacije jedinstvenih javnih interesa, tj. interesa društva kao cjeline, prije svega, interesa države kao jedinstvenog subjekta djelovanja u javnoj sferi. Kod nas je uvedeno u život stanje potpune dezintegracije i u mentalnom i u psihološkom i u politčkom i u organizacijskom smislu, svakog jedinstva javnog interesa. Kao interes cjeline, nekakav javni interes uopće i ne postoji, nego se sve razlaže na niz zasebnih parcijalnih interesa motiviranih najrazličitijim motivima i razlozima osim onog jedinog bitnog, a to je funkcioniranje cjeline ovog našeg društva i osiguranje jedinstva djelovanja tog interesa, osiguranog kroz jedinstvene zakone i njihovu jedinstvenu, jednaku i efikasnu primjenu na cijeloj državnoj teritoriji i u funkcijama svih subjekata i nosilaca državnog djelovanja. To djelovanje, naravno, mora biti pod budnim okom javnosti, kako se danas kaže transparentno. Svako kod nas svira svoju muziku i igra neku svoju igru ne obazirući se ni na kog drugog. Hrpa solista harači ovim prostorima. To čini nemogućim zadatak da se sagleda stanje države uopće i da se vidi da li je, gdje je i na koji način je ostvaren bilo kakav napredak onog što bismo mogli nazvati javnim i općim interesom. Stanje je takvo da u najčešće slučajeva napredak na jednoj strani znači nazadak na drugoj strani jedne te iste medalje koja se naziva država Bosna i Hercegovina.
K tome treba dodati apsolutno jasnu i aktivnu disolutivnu ulogu u odnosu na funkcioniranje cjeline našeg društva i države, susjednih nam država, koje smatraju da prema našoj državi imaju samo prava a nikakvih dužnosti, pa čak ne haju ni za one obaveze koje su im međunarodni pravni instituti direktno dodijelili. Mi smo država bez reciprociteta u odnosima sa svima oko nas. Mi smo neka vrsta političke "Alajbegove slame" ovog prostora. Vuk Karadžić pripovijeda kako je u Smederevskom sandžaku živio neki Alajbeg po prezimenu Jahić i da je bio takva dobričina da su mu seljaci i svako ko je to želio, raznosili sav urod. Odatle je, kaže Vuk, nastala uzrečica, kad bi neko želio upozoriti nekoga da ne dira u tuđu imovinu: "More, ostavi to, nije ti to Alajbegova slama." Dakle, nema ova zemlja svoje historije već dugih trinaest godina. Imala je jednu, ali gadnu, i njene teške tragove još osjeća, ali nove mirne i ljudske historije još nema. To što se kod nas zbiva je negativno historijsko zbivanje, vraćanje unazad, a ne kretanje unaprijed.
Iza nas je i sada, kao i za svih ovih ratnih i poratnih godina do sada, samo još jedna godina bez pozitivnog sadržaja. I ta godina je pripadala više prošlosti, i to u svakom smislu te riječi, nego vremenu koje je označavala i eventualnoj budućnosti. Ništa se bitnog nije događalo osim što su se vršili obračuni oko prošlih događanja. O tome se nema šta bitnog reći. Iza nas je presuda Haškog suda o tužbi Bosne i Hercegovine, koja, kao što se to zna, nije mogla biti presuda nad historijom, nego nad djelima ljudi i to određenim djelima i određenih ljudi, ali bitno nije inficirala, kako su to neki i očekivali, sve ono što je izašlo iz djelovanja ljudi koji su involvirani u sadržaju djela obuhvaćenih presudom. Sud nije sredstvo historijskog djelovanja ako iza njegovih stavova ne stoji snažna i moćna politčka volja, a toga nije nikada ovdje bilo i to će mnogi tek sada uvidjeti. U odnosu na naš aktualni život to je imalo malog efekta i onaj efekt koji je izbio na površinu pokazao je jedino bezizlaznost situacije kada se rat u stvari želi nastaviti ali samo drugim sredstvima.
U političkom životu dogodili su se izbori koji su dosta razjasnili pitanje o legitimaciji nosilaca političkih koncepata, ali to što su izbori izbacili na površinu dvije dosta široko prihvaćene politike, nije doprinijelo ni pojednostavljenju političkih odnosa u zemlji u cjelini, niti je izimijenilo političko stanje na bolje, kao što je to trebalo očekivati. Naime, običaj je kod nas da se ne prihvataju rezultati demokratskih izjašnjenja i da ljudi i stranke nastavljaju da djeluju kao da takvog ispitivanja volje birača nije uopće ni bilo. I umjesto da se kristaliziraju koncepcije o budućoj Bosni i Hercegovini koje imaju najveću podršku i da se vidi jasno gdje leže i u čemu se sastoje stvarne a ne nebitne razlike i kako te koncepcije stoje prema nekim općim političkim, moralnim, pravnim i historijskim kriterijumima političkog mišljenja, odlučivanja i djelovanja, sada je na tapetu već njih pet ili šest i svaka smatra da ima puni legitimitet. Ljudi se ponašaju kao da je politika i političko odlučivanje licitacija i vašar želja iza kojih stoji neko zasebno pravo, obično je to pravo i legitimacija koja iz njega proizlazi derivirano iz apstraktnog i kontekstualno neutvrdivog izražavanja nacionalnih interesa i volje naroda-ovog ili onog. Naravno, da to nimalo ne doprinosi stvaranju jasnije situacije u političkom životu ove zemlje, naprotiv i nasuprot logici, to tu situaciju dodatno komplicira i upliće u nju mnoge elemente koji politički nisu ubrojivi. U društvu koje je u svakom smislu, osim u onom koje je iznuđeno nasiljem, jedinstveno i nije jednostavni mehanički spoj nekakvih nacionalnih tijela i logike njihovog postojanja i interesa, politički stavovi i rješenja ne mogu se jednostvano reducirati na nacionalne niti se iz njih direktno mogu izvoditi. Moderne demokratije su razvile mehanizme zaštite nacionalnih prava i interesa koja nisu i ne mogu biti integralna i ne mogu pokrivati sva polja mogućeg egzistiranja-teritoriju, imovinu, vlast, kulturu, prosvjetu, zdravstvo itd. U vrijeme multilateralizma, u vrijeme globalizma, fetiš nacionalnog unesen u savremeni život direktno iz XIX vijeka, se mora povući ondje gdje mu je mjesto, a to je oblast nacionalne memorije i duha, kulture i prosvjete (mada i tu djelomice) i on se može štititi na način koji mu osigurava nesmetano djelovanje u domenu u kojem on jeste bitan izvor sadržaja individualnog i kolektivnog života, određenih prava i interesa. Ali sam život daleko nadilazi nacionalne okvire od kojih polazi i širi se logikom samog kretanja života, a to znači produkcije, komunikacija i povezanosti svih ljudi u sudbini čovječanstva.
Jedina svijetla tačka u cijelom tom političkom galimatijasu je ona da je razjašnjeno pitanje kako se nikoga ne smije i ne može isključivati iz razgovora i odlučivanja o njegovoj sudbini i kako je ta sudbina osigurana, odnosno kako tu sudbinu treba tražiti, na temelju nekih principa koji nisu ni lokalni, ni lokalno-historijski nego univerzalno-ljudski i u konkretnoj formulaciji europski. Do tog logičnog rezultata došli smo sa dosta muke. Neki su smatrali da se o tome kako i na koji način živjeti može odlučivati tako da svako zauzme busiju koju će braniti integralno i do kraja. Naravno, takva logika je deplasirana i to su najbitniji ljudi ipak uvidjeli. Stoga je sve ono što treba da učinimo da se međusobno priznamo u statusima koji imaju legitimitet i da otvorimo razgovore, jer je dijalog jedini ljudski i mogući put izlaska iz stanja u kojem na našem prostoru više ne stanuju ni historija, ni pravo, ni moral, ni humanizam.
Postoji još jedna tačka u kojoj je u protekloj godini postignuta saglasnost. To je stav da smo svi složni i da našu zajedničku budućnost vidimo u integraciji naše zemlje u Europsku uniju.
Naravno, i dijalog i odluka o želji da budemo dio Europe nisu samo puke želje nego veoma teški zahtjevi. O tome šta to znači, potrebno je posebno progovoriti i to je zapravo ono što je sadržaj eventualne budućnosti, odnosno ono što nas čeka u novoj 2008. godini.