U prošlom broju smo, komentirajući ono što je naša politika pokazala tokom 2007. godine, konstatirali da je ona sama sebe kastrirala, umrtvila i odustala od napora da rješava najbitnije probleme stvarnog društva u kojem svi mi živimo, a to je bosanskohercegovačko društvo definirano teritorijom naše zemlje i činjenicom da postoji država Bosna i Hercegovina i da postoji jedan kvantum zajedničkog interesa svih njenih stanovnika.
Time je naša politika iskazala potpunu nemoć da ne samo rješava nego i da misli i postavi na dnevni red ijedno od najbitnijih pitanja našeg društva kao cjeline. A samo je ta cjelina ono što u perspektivi i u našem odnosu sa svijetom igra ulogu i jeste relevantno. Ona se parcijalizirala, idući za himerom o podjeli društva i podjeli naše zemlje kao jedino mogućem i opravdanom cilju za kojeg se treba zalagati. Zbog takvog ponašanja naše politike, ili njenog velikog dijela, sva pitanja, koja su nastala i figurirala u našem političkom životu, a koja su se ticala bosanske realnosti i bosanskog društva koje i kakvo danas postoji, nastala su iz tuđih izvora, bilo kao rezultat inicijative OHR, ili Europske unije i NATO-a, ili kao inicijative koje su došle iz susjednih zemalja. S jedne strane, međunarodna politika je forsirala odgovornost naše politike za cjelinu društva, dok su susjedne države i njene politike unosile elemente parcijalizacije u naš politički i uopće u naš život i na taj način dodatno opteretile našu političku realnost i dokazale da su jedan od bitnih faktora nestabilnosti naše unutarnje politike.
Naravno, vanjske politike mi uopće i nemamo, što se vidi iz totalne pasivnosti naše države u odnosu na bilo koje bitno pitanje koje nas povezuje sa svijetom. Činjenica da Hrvatska i Srbija, rješavajući svoja unutarnja pitanja, mogu bitno i dalekosežno utjecati na našu zemlju i stanje u njoj, pokazuje samo koliko smo mi u sadašnjem našem položaju nesamostalni i koliko nam manjka suverenosti. A zemlja koja nije potpubno suverena ne može imati ni vanjsku politiku kao uređeni sistem djelovanja i odnosa u međunarodnom državnom i političkom prostoru. Mi nismo gazde u svojoj kući i to je definitivno istina. Zna se i šta je glavni uzrok toj jadnoj i besmislenoj situaciji u kojoj se nalazimo i o kojoj potvrdu stalno dobivamo - zadnja je uređenje viznog režima za naše građane. Nažalost, to najbitnije pitanje našeg ukupnog, pa i političkog života, naša politika nije u stanju da tematizira na principijelan i jedino moguć način, a to je u smislu centriranja interesa države kao cjeline u fokus svog interesa i djelovanja, nego se vuče na repu starih ideja i tuđih nama nametnutih rješenja.
To sve ukazuje na dva moguća razloga takovo stanja. Prvi razlog, mogao bi biti u nedostatku sposobnosti kod vodećih ljudi našeg političkog života da djeluju kao autentični politički ljudi svoje zemlje i države i njihove nemoći da shvate i razumiju vrijeme u kojem živimo, da razmiju njegove tendencije i pravce kretanja na kojima se otvaraju mogućnosti za postizanje veće sigurnosti i boljih uvjeta života ljudi i za sigurnost uopće u ovom našem sasvim poremećenom svijetu. Naravno, ne bi se tu radilo o pragmatički nesposbnim ljudima, ljudima koji nisu u staju da provedu svoje zamisli, nego o kvalitetu tih zamisli, zapravo, radi se o tome da su to ljudi koji od pragmatičkih momentalnih i koristonosnih ciljeva ne vide one prave bitne ciljeve koji će na kraju odlučiti o tome šta je dobro, a šta nije, za jednu zemlju, jedan narod ili regiju. Kako naša zemlja nema rezervi snage, utjecaja i moći u međunarodnom prostoru i današnjem svijetu uopće (nema više Tite i njegovog ugleda), to se svaka i najmanja greška teško reflektira na opće stanje naše zemlje i njenih građana. Primjera takvih pragmatski orijentiranih politčkih vođa, koji su svoje ciljeve uspješno ostvarivali svim mogućim sredstvima i ne obazirući se na daljnje i konačne posljedice svog djelovanja, nagledali smo se u zadnjih dvadeset godina i to toliko, da bi jednom za svagda ideal takvog političara morao da siđe sa liste poželjnih ponašanja u politici. Ništa nam iz političkog ponašanja i djelovanja ljudi koji su odlučivali o našim sudbinama ne može služiti za ugled i biti predmet oponašanja. Naprotiv, trebalo bi činiti upravo suprotno od onog što su svi ti Miloševići, Tuđmani, Izetbegovići, Karadžići i ini gospodari naših sudbina činili.
Dakle, ima kod nas vještih političara i pragmata, ima dobrih manipulatora i sa narodom i sa javnošću i sa sredstvima i sa državom i svim i svačim što može doći u domen njihovog interesa. Može biti da ih ima čak i previše. Ali je sasvim sigurno da nema onih koji bi bili sposobni provesti one ciljeve koji se mogu verificirati u moralnom i pravnom prostoru koji obuhvata sve nas na jedinstven način, u smislu poštovanja prava svih ljudi i naroda i moralnih načela djelovanja vlasti i politike uopće. Opravdanje za dominaciju onih prvih i u našem životu možemo naći u činjenici da je manipulativni pragmatički pristup svim pitanjima modernog doba već uveliko etablirana i ozakonjena praksa i da je inauguriraju političari najvećih i najjačih država svijeta. Praksa jednog Busha, Blaira, Sarokzija i sličnih, govori o tome da je pragmatičnost i bezobzirnost vladajući ton današnje politike uopće. Iz današnje politike su izagnani svi pravni i moralni principi odlučivanja i postupanja i puka volja je jedino čime se računa i na što seoslanja, naravno, sve dok ima snage da se ona prakticira. Međutim, nikada takve snage nije bilo dovoljno i to dokazuju sudbine svih koji su snagu stavljali ispred moralnih i pravnih načela života ljudi. Naravno, zbog toga i nastaje tako veliki otpor toj želji da se postupa samo prema svojoj volji i interesu, a ne prema pravu i moralu. Niko nema pravo i to je jedan od stubova života ljudske zajednice da odlučuje o drugome u bilo kojem smislu i u odnosu na bilo koje bitno pitanje njegovog života.
Drugi razlog ovakvog stanja paralize naše politike i on je vjerojatniji, može se tražiti u činjenici da veliki dio naših političara postupa i vodi politiku pod uvjetom i pretpostavkom kao da Bosna i Hercegovina faktički i ne postoji kao normalna jedinstvena država koja se vlada i sa kojom se vlada u skladu sa intersima svih ljudi koji u njoj žive. Ratom i zločinima velikog obima iznuđena podjela zemlje u politici nekih trebala bi da postane stalna i konačna, mada bi nas takva solucija sadašnjeg stanja vodila u nesagledive neizvjesnosti i rizike u kojima niko nr bi mogao dobiti ništa osim definitivne blamaže. Razlog da se u jednoj državi vode takve politike i ponaša kao da ona uopće ne postoji kao cjelina, sastoji se u nastojanju onih kojim imaju stvarnu vlast, naravno, ta vlast se svagda mjeri pravom raspolaganja izvora za život, ne žele da napuste svoje monopolističke i oligarhijske pozicije koje se temelje na stabilnosti vladavine apsurda do kojeg dolazi u stanju pune neizvjesnosti i straha u kojem obični ljudi danas žive. Siguran sam da mnogi od sadašnjih vodećih političara znaju i da su svjesni da ne postoji realna mogućnoast neke podjele ove zemlje, niti ostvarenja ideala pripajanja njenih dijelova drugim zemljama. Međutim, održavanje takve iluzije i iz nje proizilazećeg straha i nesigurnosti građanstva, njima obećava trajnost pozicija i vladavine, jer su oni branitelji autentičnih i pravih interesa svojih naroda. To je, međutim, totalni politčki i svakid rugi ćorsokak.
Stoga bi u 2008. godini trebalo očekivati i to bi bio najveći dobitak za nas sve, da naši političari i naša politika uopće, konačno nauči misliti o cjelini našeg stanja i problema, da shvate da samo ako Bosna i Hercegovina bude uređena logično i racionalno, ako bude napredovala u cljelini, može i svaki njen dio napredovati kako nam to naši i prirodni i ljudski resursi dozvoljavaju. Teško je, međutim, očekivati da neko ko je naučio da se svaki dan, poput one kraljice iz bajke, ogleda u ogledalu svoje veličine, shvati i prihvati činjenicu da je velik samo onaj koji priznaje i veličinu, prava i potrebe drugih.