Konačno možemo malo odahnuti i na miru bez srkleta popiti kafu sad kada su definitivno propali pregovori o reformi policije, otpuhuju mnogi u bosanskome političkome establišmentu. I javnost je odahnula. Izvještači sa susreta Dodika i Silajdžića u Banjaluci (za koji sam skoro predvidio da će se desiti) svjedoče da razgovora o toj temi nije ni bilo, kao da je Bog nije ni dao.
Oni su razgovarali i dogovarali se o svemu i svačemu, jačanju države, donošenju reformskih zakona, evropskim integracijama i sl. Tema koja je do usijanja dovodila nacionalnu i političku scenu, kojoj je pridavan sudbinski status i značaj, preko noći je kovertirana i svima je lahnulo zbog toga. Uostalom: Što bismo se mi tamo zbog neke Evrope svađali? I nema nekih razloga da mi tamo idemo, a još manje da ona ovdje dolazi. Na kraju krajeva, šta hoće od nas ta stara dama, kako smo je decenijama vulgarizirajuće karakterizirali i nazivali, kada je nama i bez nje lijepo?
Šta je nama Bosancima Evropa? Da li mi uopće imamo njen zajednički doživljaj? Da li u svoj svojoj vjerskoj, povijesnoj i nacionalnoj šarolikosti o njoj imamo približan sud, osjećaj, stav? Odgovor je: imamo i to negativan. Teško je na znanstveno održiv način govoriti o kolektivno-nacionalnoj percepciji Evrope, ali kad već u to ulazimo možemo ustvrditi da unutar svih bosanskih naroda preteže njeno negativno portretiranje.
Ona je prema nama uvijek bila licemjerna, a mi prema njoj cinični. Svakog od naših naroda bar jedanput je ostavila na cjedilu ili mu pomrsila neke nacionalne račune. To se posebno može reći za Bošnjake i Srbe koji su Evropu u moderno doba simbolizirali kroz `mrskog Švabu`. Dovoljno se sjetiti Berlinskog kongresa, agrarne reforme, kalajevštine, šuckora, doba svjetskih ratova, raspada Jugoslavije, Srebrenice... U nabrojanim i brojnim drugim događajima Evropljani su doživljavani kao stranci, da ne kažemo tuđinci prema kojima se imao zazor i nepovjerenje. Zasebne nacionalno-političke bosanske elite stvarale su svijest da su oni došli da nam uzmu naše šume, rude, rijeke...
Bosanski izolacionistički sindrom, nastao kroz negativno povijesno iskustvo ove zemlje prema stranim ljudima, vojskama i idejama još od doba progona bosanskih krstjana, protegao se do naših dana. Bosna je danas najzatvorenija evropska zemlja. Njeni ljudi najmanje žude za nečim izvan nje. Mnoge nam stipendije za razne stupnjeve školovanja u inozemstvu propadaju jer nema kandidata. To je za nepovjerovati, ali je istinito. Ponuda dobara, ideja i roba na svjetskoj globaliziranoj pijaci ovdje se pažljivo mjerka, odmjerava i po pravilu se na njoj samo zahvaljuje. Istovremeno smo nekritični i samozaljubljeni, pa tako imamo najbolju rakiju šljivu, najbolje vino žilavku, a naša stoljetna urbana kultura življenja je ispred evropske... I pored toga što smo zemlja s najvećom stopom nezaposlenosti u Evropi, što imamo procentualno najmanji broj visokoobrazovanih ljudi, što imamo najmanji broj kilometara autoputeva, što smo, jednom riječju, po svim parametrima kvaliteta življenja na samom dnu evropske ljestvice nas to ne zabrinjava.
Nije da mi nećemo u tu Evropu - hoćemo, ali nam se baš i ne žuri. A ne bismo ni da se odričemo nekih svojih adeta, nekih svojih predstava, pa ni kaprica. Kud će veći inad od toga da mi ovakvi kakvi smo, šaka jada u evropskim mjerilima, nećemo da prihvatimo evropske principe uređenja društva i da Briselu otvoreno u lice kažemo da nećemo da igramo po njegovim pravilima. Skoro da smo ponosni na to što smo posljednji evropski provincijalci, oni koji od svojih mana prave vrline. I još se time dičimo. Naravno, nećemo u tome biti baš dosljedni. Nećemo mi odbaciti blagodati evropskoga življenja, posebno njihove investicije i darove, ali se potajno nadamo da će sva priča o evropskim integracijima i transformacijama, o globalizmu i svjetskim naracijama liberalizma i ljudskih prava nekako zaobići nas u ovim bosanskim brdima. Može to i bez nas.
U ovom antievropskom sindromu postoje i nacionalni računi, dosta različiti, ali u osnovi zadovoljeni. Bošnjaci su u krahu reforme policije objelodanili nepostojanje nacionalne politike, totalnu dezorijentaciju, moralnu krizu i najniža mahalska optuživanja njihovih tobožnjih lidera. Lideri su im se osramotili nacionalno, politički i ljudski. No, vladajućoj garnituri je najbitniji ostanak na vlasti. U islamofobičnu Evropu im se u ovom trenutku ionako ne žuri. Srbi su sa Dodikom, ukalkuliranim ruskim zaleđem, prolongiranim kosovskim rješenjem i zatezanjem Evropi postali gospodari situacije u Bosni. Ne na način da njome vladaju, ali da na način da su konačno postali ravnopravni Sarajevu. Najnovija Silajdžićeva posjeta Banjaluci to na simbolički način potvrđuje. Ako bude spremnosti i pameti iz te se činjenice može izroditi nešto dobro. Hrvati aktivno prate razvoj događaja. Ekonomskim uspjesima demonstriraju tradicijsku otvorenost i orijentiranost Zapadu, te putem dvojnog hrvatskog državljanstva uveliko već participiraju u evropskim tokovima. Istina samostalno i na vlastito zadovoljstvo. Naravno, narod niko ništa ne pita, a niti je ikada pitao. Na njemu je da se nekako snađe. I začudo, uspijeva mu. Dokle, vidjet ćemo.