Veličanstvena je Banjaluka bila u nedjelju naveče. Centar svijeta. A takva će biti čitavu sedmicu. Zašto i ne bi kada je, zajedno sa Fočom, domaćin Svjetskog prvenstva u raftingu.
Ovo takmičenje je nesumnjivo najveći sportski ali i turistički događaj od rata naovamo, ne samo u Republici Srpsokoj već i u Bosni i Hercegovini. Od "jačih" regionalnih događaja može rame uz rame da se nosi s ovogodišnjim Svjetskim prvenstvom u rukometu u Hrvatskoj i Univerzijadom u Srbiji, koja treba da se održi tokom ljeta ove godine. Jer, na Vrbasu se okupilo 600 takmičara u 54 ekipa iz 35 država.
Organizatori su priredili spektakularan program. Početak defilea s oko 2.000 učesnika, među kojima su članovi 54 tima u pratnji najmlađih Banjalučana, zvaničnici Svjetske rafting federacije i zaslužni sportisti Banjaluke označili su otvaranjem kutije s golubovima mira.
Defile je u stvari bio simulacija rafting trke, gdje su na svakoj kapiji bili predstavljeni sportovi koji promovišu Banjaluku. Spektakl su uveličali i dvojica padobranaca sa zastavama grada Banjaluka i Svjetske rafting federacije.
Najsvečaniji trenutak bio je na Trgu Krajine, gdje su ugašena svjetla na pet sekundi kada se banjalučki alpinista Petar Pećanac spustio s krova robne kuće "Boska" i bakljom zapalio vatromet. Nakon toga uslijedio je koncert grupe "Balkanika".
I sve ovo bila je samo mala uvertira takmičenjima koja su uslijedila u kanjonima Vrbasa i Tare.
"Ovo svjetsko prvenstvo je najmasovnije dosad, a ono po čemu će 8. šampionat svijeta i kanjon Vrbasa biti poznati jeste noćna slalom trka. Staza je veoma atraktivna kako za takmičare, tako i za gledaoce, i već sada možemo reći da će prelijepe slike s Vrbasa otići u svijet", rekao je Aleksandar Pastir, direktor Svjetskog prvenstva u raftingu.
Istina je i da Aleksandar Pastir i njegov brat Dragan kada su zajedno s grupom entuzijasta prije nekoliko godina osnivali Rafting klub "Kanjon" iz Banjaluke nisu mogli ni da sanjaju da će biti organizatori Svjetskog prvenstva. Ali njihova najbolja preporuka je bila organizacija velikog broja veoma uspješnih takmičenja, od kojih se po značaju izdvaja Evropsko prvenstvo prije četiri godine.
E baš sam se uživio u atmosferu oko raftinga, ali tema komentara nije ova sjajna manifestacija već naša surova svakodnevica. Što znači da je bio u pravu Pastir kada je rekao da su "prelijepe slike s Vrbasa otišle u svijet", jer gotovo da nije bilo medija u regiji da nije objavio ovu vijest. A to "gotovo da nije" ne odnosi se na Hrvatsku i Srbiju već na nas same, na nesretnu Bosnu i Hercegovinu.
Jer, gotovo pa nijedan štampani medij iz Sarajeva nije objavio tu vijest u ponedjeljak, a u nedjelju naveče su je toliko ignorisali sarajevski elektronski mediji da je smiješan pokušaj takozvane BHT, koja je u vijestima u 22 časa objavila kratku vijest ali bez slike...
Pa dobro, mogu se urednici štampanih medija pravdati, bilo je već kasno, rokovi se moraju poštovati i slično... Dobro znaju kako se uvijek doskoči tom univerzalnom problemu dnevnih novina. Najavom. A kako da se opravdaju urednici sportskog programa na televizijama? Baš će biti zanimljivo čuti urednike takozvane državne televizije kakav li ih je to strašan tehnički problem morio u nedjelju naveče pa nisu imali kameru na banjalučkom Trgu Krajine.
Ali ne radi se ovdje o rokovima, da li je neko bio spriječen ili ne, već o suštinskoj stvari odnosa sarajevske javnosti uopšte, političke, medijske, kulturne i svake druge o događajima koji se ne dešavaju u Sarajevu. I nije Svjetsko prvenstvo u raftingu slučajnost već tačno definisano pravilo jedne nakaradne političko-medijske matrice koja funkcioniše već skoro dvadeset godina u takozvanom glavnom gradu BiH. Treba li primjere nabrajati uopšte?
Ta je matrica u samoj svojoj srži rak-rana ove države, koja je razjeda, uništava i širi zarazu čitavim tkivom. Bolest koja samu sebe hrani i koja je sama sebi dovoljna. I ona ne vidi izvan Sarajeva, ne postoji niko i ništa u drugim dijelovima BiH ko zaslužuje njihovu pažnju. To što je Svjetsko prvenstvo u Banjaluci za njih je isto kao da je u nekoj drugoj državi. Ili ne. Čak bi tada bar vijest prošla. Ovako, ni vijest.
Ko nije u tom krugu, on je kriminalac, nacionalista, rušitelj države, četnik, ustaša, ratni zločinac, sljedbenik Radovana Karadžića ili Mate Bobana, ratni profiter i šta li još... I to ti je tako i evo već četrnaest godina nakon rata kako se iz Sarajeva kroz politiku i medije širi ta zaraza, mržnja prema svemu što nema pridjev "bosanski". I nikako da shvate ti sarajevski intelektualni, medijski, politički i kulturni krugovi da Bosna i Hercegovina nije, niti može biti od Vječne vatre do Baščaršije i okolna brda, već i Republika Srpska, Banjaluka, Hercegovina i Mostar...
I džaba se predsjednik SDA Sulejman Tihić ovih dana zaklinje da je protiv bošnjačke i muslimanske BiH, da je potrebno nastaviti proces dogovora i kompromisa, koji znači evropsku budućnost i napredak zemlje u kojoj neće biti poraženih.
Stvarno, Tihić to iskreno i osjeća i ne vidi u čemu je problem kada kaže da mu sva uža rodbina živi u Republici Srpskoj, jer za njega Republika Srpska nije problem, već sastavni dio BiH, kada mu ne vjeruju mediji, političari, javnost u Sarajevu. Iskreno, ne vjeruje mu onaj dio javnosti koji ne zna niti ga interesuije da je u današnjoj Banjaluci počelo Svjetsko prvenstvo u raftingu.
I džaba se Valentin Incko, visoki predstavnik, trudi da ubijedi sarajevski intelektualni kružok da Dejtonski sporazum nije izvor svih problema u BiH i da takvo političko mišljenje treba promijeniti.
"Svaki dan vidim plastične boce bačene u rijeku Miljacku i druge rijeke u BiH. Nisu za to krivi Dejtonski sporazum ni Milorad Dodik, premijer RS. Boce su u rijeci jer se ne čisti pred vlastitim pragom, a problem se traži kod nekog drugog", slikovito je opisao Incko. Jer, ti pripadnici tog kruga mu ne vjeruju niti to žele niti hoće. Oni imaju samo svoju istinu i svoje vrijednosti.
I upravo je ta sarajevska istina o BiH toliko sumorna, nesretna, iskrivljena, samosažalijevajuća, da je postala preteška i za Srbe i za Hrvate i za Bošnjake koji nisu ukalupljeni u nju.
Pa zar je onda čudno da se mladi, rođeni poslije rata, u Republici Srpskoj odnose prema Sarajevu kao prema inostranstvu? Ruku na srce, šta je nama ovakvo Sarajevo?