Godinama već najveći dio naših oskudnih intelektualnih i socijalnih energija angažiran je na raspravljanju o tome kako da se riješe politička i ustavnopravna pitanja i to u situaciji kada su ta pitanja nastala nelogično i neprirodno, pa ne mogu ni imati prirodnih i logičnih rješenja, a mi gubimo vrijeme i traćimo i ono malo energije na razmišljanja i stavove ljudi koji sadržinom i značenjem svojih misli to uopće ne zaslužuju.
Umjesto da snage koncentriramo na podizanje ukupnog potencijala našeg društva i prije svega njegovog intelektualnog potencijala i obnovi naučnog pogona koji su rat i poslijeratni planirani kaos potpuno uništili i da tako osiguravamo i našu sposobnost da adekvatno težini rješavamo pitanja koja su pred nama, mi se iscrpljujemo u besmislenim političkim natezanjima, dok, kako je to davno rečeno, karavana, ovog puta napretka, prolazi li prolazi. Vrzino kolo naše politike se zahuktavalo i kompliciralo i samo sebe i pitanja o kojim se političke debate vode, a igrači u tom kolu gubili glave, uživali u neznanju i nekompetenciji, ali i u žestini međusobnih optužbi, ne znajući ni sami šta hoće, a ako su oni nešto i htjeli, onda to nisu htjeli njihovi narodi, a iznad svega toga visio je Damoklov mač stranih tutora koji su nas doveli u ovu situaciju zbog krajnje neodgovornosti i neodređenosti sopstvenih namjera, zbog čega se njihova politika svodila u stvari na održavanje status quoa u kojem mi jedva preživljavamo, a oni čekaju da se strateški odnosi na jugoistoku Europe i u srednjoj Aziji razbistre i definiraju da bi mogli i nama postaviti limite, što karakterizira stanje stvari u našoj zemlji, na jednoj strani.
Na drugoj strani, međutim i upravo zbog ove preduge neodređenosti stanja, u našoj zemlji je rastao početni kaos koji je stvarna osnova takvog stanja, a unutar tog kaotičnog stanja ono što se prepoznaje kao realnost je da mi kao bosansko društvo u cjelini gubimo izvjesne za sadašnje vrijeme bitne moći. Mi gubimo i psihološku i socijalnu i intelektualnu, ali time i realnu sposobnost da stvaramo, gubimo kapacitete koji su za svaki narod i za svako društvo našeg vremena bitni, a posebno su bitni za društvo koje se nalazi u stanju u kojem se i svijet, pa i naša zemlja, danas nalaze. Svjetski horizont se rapidno mijenja, uvjeti opstanka na planeti i unutar složenih odnosa savremenog svijeta postaju sve teži. Planovi o globalnoj likvidaciji komunizma su propali i komunistička Kina se pokazuje kao sila koja u dogledno vrijeme može da uzme vodeće mjesto u svijetu proizvodnje, tehnološkog razvoja i oružane moći.
Rusija se oporavlja, mada je rušenje komunizma imalo za cilj da sruši ne samo komunizam, nego i Rusiju kakva je bila prije komunizma.
Nad zemljom se nadnijela avet klimatskih promjena uvjetovanih agresivnošću tehnologija razvijenih i bezobzirnosti onih koji vladaju u znaku profita pod svaku cijenu. Avet gladi je sve očiglednija i prijeti da postane globalna. Prema svim efektima koje proizvodi naš način života snaga atomskog oružja i oružane sile moćnih država je besmislena i bezvrijedna. Jedina snaga koja bilo kome u takvim globalnim uvjetima može osigurati koliko-toliko normalan hod kroz sve opasnosti takvog bivanja je intelektualni i duhovni potencijal, njegov etički sadržaj, a to se u cjelosti i jednako odnosi i na naš bosanski, balkanski i europski prostor i svijet uopće. A upravo se ta moć u nas, taj potencijal rapidno smanjuje, gubi i nestaje.
Moć uma i snaga etičkog opredjeljenja ustupa pred pragmatizmom ostvarenja ciljeva za koje se svagda pokazuje da su samo koristonosni ciljevi koji donose dobitke (profite) za neke ljude, neke društvene krugove i neke države, dok je ogromna masa ljudi i čovječanstvo u cjelini izvan tog procesa, ali zato trpi sve posljedice takvog ponašanja i mehanizama osiguranja takvog djelovanja moći. Moderna društva, koja mi adoriramo, ulažu jedino u razvoj tehnologija koje omogućavaju povećanje snage i moći vladavine nad prirodnim i ljudskim resursima, ali ne ulažu uopće u humane nauke i društveni razvoj uopće, njih čovjek ne intersuje i ona će logikom takvog razvoja doći do ideje natčovjeka (američki čovjek kao uzor), baš na isti način na koji je do te ideje došao i jedan raniji sistem adoracije moći. Sve što se odnosi na svijet u cjelini na karikaturalan način se realizira i u našoj zemlji. Ono što je u cijeloj toj stvari najžalosnije jeste činjenica da niko od onih koji predvode naše društvo ne vidi i ne osjeća ovo što se zbiva u svijetu i što na našem prostoru ima snažne i negativne reflekse.
Ti ljudi, koji navodno odgovoraju za sudbinu našeg naroda, ne vide provaliju neznanja i konzekventno tome i nemoći koje nam prijete zbog toga što smo pristali da uništimo svoj naučni pogon i da intelektualni potencijal svoje zemlje, koji nije bio mali i zanemariv, svedemo na imitativni i neautentični izraz onog što se zbiva u svijetu sa uzorima u onom svijetu koji je svijet gole moći i koji odbacuje svaku etičku premisu mišljenja u djelovanju čovjeka, a u zamjenu za to dobiva efekte koji sa sobom nose koristi za mali broj ljudi i kolateralne štete za većinu, u koju spadamo i mi. Svi mi ćemo jednog dana biti proglašeni kolateralnom štetom procesa globalizacije na temelju vladavine moći, baš na isti način kao što su kolateralna šteta bile desetine i stotine hiljada nevinih ljudi koji su stradali u akcijama moćnih.
Naša zemlja je prije dvadeset godina imala značajan naučni pogon. On se sastojao od brojnih instituta na univerzitetima u velikim privrednim organizacijama i javnim institucijama. Taj pogon je u cjelosti uništen. Naši univerziteti, tada ih je bilo četiri, bili su respektabilni i imali ugled, bili su sposobni da proizvode ne samo odlične stručnjake koji su u mnogim slučajevima nadmašavali one koje su proizvodili drugi, a uživali su i ugled u inozemstvu i imali su stalnu saradnju i razmjenu kadrova sa mnogim svjetski poznatim univerzitetima. Naši naučnici su bili dobro došli gosti, saradnici i članovi na mnogim univerzitetima i institutima, a imali su tehnološka rješenja i patente koji su kotirali na svjetskom tržištu izuma i patenata. Rat je odnio ono što svaki rat odnosi. Vakum koji je rat proizveo uvukao je ostatak naučnog pogona, a to su bili univerziteti, veliki broj nekompetentnih ljudi koji su na univerzitete došli silom prilika.
Oni su reproducirali sebe na još nižem nivou i pod gorim uvjetima i tako je oborena vrijednost i rejting naših univerziteta. Omasovljenje studiranja donijelo je novi pad kvaliteta, a onda je došlo i prilagođavanje našeg sistema visokog obrazovanja toj situaciji, a to se zove Bolonja, kojom smo cijeli naš pogon visokog obrazovanja relegirali na nivo škole, tj. on u principu i prema konceptu ne proizvodi više stručni i naučni kadar, nego samo stručni, tj. proizvodi izvršioce onoga što su drugi izmislili, riješili i oformili kao znanje i moguću praksu. Tako smo došli do tačke kada gubimo svaku mogućnost da proizvodimo nauku i da stvaramo intelektualni pogon koji može da proizvodi ideje i rješenja, te smo ostali kod toga da budemo izvršioci onoga što drugi smisle i zahtijevaju. Tako je i naš intelektualni pogon postao samo slika našeg političkog pogona. A ta je slika katastrofalna.
Dakle, mi sami sebi oduzimamo svaku mogućnost da tražimo rješenja da sami pronalazimo puteve izlaska iz kriza, da sami stvaramo i produciramo relevantna znanja kao osnovu za svestrani razvoj i onemogućavamo da naši univerziteti budu ono što su uvijek bili, a to je svjetionici znanja prema kojima su se upravljali brodovi putovanja čovjeka kroz historiju. Pitanje spasavanja našeg intelektualnog i naučnog potencijala je zadatak broj jedan, a sve drugo je drugorazredno.