U prošlom broju sam govorio o jednoj vrsti bolesti koja opsjeda nas Bosance, pjesnička genijalnost dala joj je ime Morija. Danas moram opet govoriti o jednoj našoj boljki, koja nas mori kao historijski subjekt, kao zemlju u kojoj živimo i kao društvo koje iza sebe ima dugotrajnu historiju, koja, kao i svaka druga historija, u sebi ima i tamne i svijetle strane i godine.
Nema, naime, naroda čija je historija samo kronika uspjeha ili svijetlih trenutaka. Uostalom bez tamne pozadine ne bi se jasno vidjela svjetlost kojoj težimo, a to su mir i sloboda za sve naše ljude i zemlju kao cjelinu. To je nevidljiva bolest koja se izražava kao osjećaj nedovršenosti naše sudbine i činjenice da nam tu sudbinu drugi kroje.
Nažalost, danas moram opet govoriti o jednoj drugoj bolesti, a ta je u vezi sa ovom prvom, o bolesti naše opsjednutosti sa nama samima. Stara je izreka u našem narodu: `Da bog da se sobom zabavio`. Ta se izreka u našem narodu smatra jednom od najvećih i najtežih kletvi, koje inače naš narod ne voli previše, valjda osjećajući i sam da je nekako dugo vremena uklet i da ne vlada svojom glavom i onim što čini. A mi smo se odista sobom zabavili i to na veoma težak i neugodan način. Ta naša boljka nadolazi nam iz situacije u kojoj se već dugo nalazimo i u kojoj svi intenzivno osjećamo da je nešto u nama, u našem historijskom i ukupnom biću nedovršeno. Uz to, mi osjećamo i da to što bi trebali i što bi bilo normalno da učinimo, nismo u stanju dovršiti i svoju sudbinu odrediti u skladu sa našom historijom i itinom o nama i našoj zemlji.
Na našu zemlju i našu historiju, kao osnovu svakog napora izgradnje jednog historijskog svijeta koji će nam pružiti ono što želimo, mi smo izgleda zaboravili. Taj zaborav dolazi iz dva glavna razloga. Prvi je u tome što pokušavamo živjeti ne svoje, nego tuđe historije i pokušavamo dovršavati ono što su dužni bili i što su drugi već obilato činili, tj. stvarati historije drugima. Na drugoj strani, naša inferiornost u stvaranju historije sopstvene zemlje dolazi i zbog toga što smo već dugo vremena predmet stvaranja naše historije od strane drugih, odnosno osjećamo da je naše stanje posljedica činjenice da nam drugi stvaraju historiju, da su drugi njeni autori i da to oni čine jedinim efikasnim oružjem historijskog neimarstva uobičajenom u svijetu moći, vladavine i nepravde, kakav je svijet još, a to je silom oružja. Ispada i izgleda da je naša moć skoncentrirana jedino u činjenici da mi možemo da trpimo ono što drugi nikako ne bi mogli ni htjeli otrpjeti.
A naša moć, ne samo da je mala sama po sebi i, štono pjesnik reče da `Iz grmena velikoga lavu izać' teško nije`, a naš je grmen sve to manji i rjeđi i sa sve manje granja i lišća, pa nije ni čudo što nema ko iz njega izaći, jer se niko u njega ne može ni skriti. Mi vjerujemo u princip da je svaki historijski subjekt, svaka zemlja potvrđena u historiji, kao i svaki narod koji je stvorio određenu historiju, jednak i ravnopravan u odnosu na sve druge zemlje i narode i u odnosu na pravo da živi onako kako želi i u skladu s logikom historije koju je stvarao. A nama, evo već tri stotine godina, sve od Karlovačkog mira krajem 17. vijeka, stalno drugi kroje sudbine i mi se nekako tu nalazimo kao onaj koji nešto od nekog dobiva, a onaj koji od nekoga nešto dobiva mora biti spreman i da daje. I to je stara istina. Tri stotine godina nam kroje historiju jedni te isti. Ili su loši krojači, jer su im se krojevi koje su do sada za nas izrezali po pravilu pokazali ili preuski ili preveliki, a bilo ih je četiri-pet do sada, ili oni ne kroje odijelo nama nego sebi, očekujući da nas potisnu i uskoče u ono što se zove kroj naše zemlje i naše sudbine, što su više puta i pokušali. Danas oni opet vladaju našom zemljom i opet tvrde da nam kroje jedno novo i to ponajbolje i najmodernije odijelo. Pravi Armani i Versaće.
A vrijeme je već da mi sami pokušamo spoznati logiku i istinu naše historije i njene granice i mogućnosti, da sami pokušamo stvoriti elementarne uvjete u kojima naša stvaralačka historijska energija može pozitivno da dođe do izraza i da uskratimo svakome zadovoljstvo da nas može smatrati balkanskim divljacima koji se svaki čas međusobno istrebljuju, mada je ubijanje, kako se zna, vještina koja dolazi sa jedne strane, one koja je i danas najefikasnija u toj vještini i tehnologiji krojenja tuđih historija. Ja vjerujem da mi svi skupa ovdje u Bosni i Hercegovini niti smo ludi niti neinteligentni da ne bismo mogli shvatiti u kakvoj smo zamci i razumjeti da samo sami možemo iz nje izaći. A za to je nužan međusobni dijalog i elementarna odgovornost prema izvornosti naše historije, vrijednosti naše zajedničke zemlje i nužnosti da imamo normalnu i racionalno uređenu državu. Započnimo već jednom razgovarati kao ljudi.