Jedno od često postavljanih političkih pitanja u posljednje dvije godine je šta radi opozicija u Republici Srpskoj, tačnije formulisano, šta realno može uraditi opozicija na opštim izborima iduće godine?
Da bismo pošteno i ozbiljno došli do odgovora na ovo pitanje treba odmah na početku stvari postaviti na pravo mjesto i precizno definisati koje političke partije realno čine opozicioni blok u parlamentu RS, a to su Srpska demokratska stranka (SDS), Partija demokratskog progresa (PDP), Srpska radikalna stranka (SRS) i novoformirana Demokratska partija (DP). Potpisano imenom i prezimenom lidera tih stranaka opoziciju predstavljaju Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Milanko Mihajlica i Dragan Čavić.
Kada krenemo s ove pozicije sljedeće potpitanje glasi - šta je zajednički imenilac kod ove četvorice lidera, to jest, da li oni imaju dovoljno političke mudrosti, iskustva i šta li već čovjeku treba da bi se bavio politikom, kako bi savladali vlastite sujete, i lične i političke, te formirali jedinstven opozicioni blok i tako pokušali da izborno razvlaste sadašnji vladajući savez predvođen SNSD-om. Upravo u tom ličnom političkom i karakternom profilu lidera krije se i tajna rada, tačnije nerada opozicije u Republici Srpskoj.
To pokazuje i nedavno objavljeno istraživanje javnog mnjenja na portalu frontal.rs, po kojem je taj imenilac opozicije da zajedno ima podršku oko 25 odsto glasačkog tijela, odnosno, da SNSD, koji je evo već tri godine na vlasti, ima podršku veću od 60 odsto građana koji bi izašli na izbore.
Pojedinačno gledano, prema pomenutom istraživanju, da se sutra održavaju opšti izbori u parlament RS bi ušle SDS i PDP, dok se Mihajličini radikali i Čavićevi demokrati kreću u granicama statističke greške, ispod jedan odsto. Gledajući ove brojke može se zaključiti da ukoliko opozicionari istinski, srcem i dušom, žele u vlast, neka se učlane u SNSD. Ali, ostavimo šalu na stanu. Najveći problem opozicije u Republici Srpskoj je sama opozicija. Krenimo redom.
Mladen Bosić, lider SDS-a, toliko je umrtvio tu stranku da je njihov najveći politički domet to što su prije nekoliko mjeseci izašli iz skupštinske sale i ostavili kapute na stolicama, ma šta to značilo i kakavu poruku javnosti je trebalo da prenese. Istaknuti član SDS-a za stanje u stranci kaže da niko nikog ne sluša, a Bosića najmanje, niti to Bosić traži od bilo koga.
"Njemu je jedino bitno da niko iz rukovodstva trenutno ne pretenduje na mjesto predsjednika. Njega vlast zanima samo u okvirima SDS-a, a ne Republike Srpske", ocjena je tog funkcionera SDS-a. Sa druge strane, to odgovara i poslanicima SDS-a da se sasvim neobavezno i lagodno ponašaju i da vrijeme od sjednice do sjednice Skupštine uglavnom provode baveći se vlastitim biznisom, a manje zakonodavnom ili stranačkom problematikom.
Nedavno, pred početak jedne sjednice parlamenta, u banjalučkom restoranu poslanik SDS-a, nećemo o imenima, toliko je vatreno kritikovao vlast da ga je bilo pravo uživanje slušati s koliko navodno tačnih argumenata, dokaza i činjenica raspolaže, kako ih je temeljito i logički povezao u cjelinu, koja je imala za cilj da dokaže kriminalnu strukturu u Vladi RS, i kad ga je jedan od slušalaca zamolio da sve to što je rekao ponovi za sat vremena u parlamentu bez razmišljana je odgovorio: "A što bi baš ja nekome trebalo da se zamjerim?" Toliko o SDS-u.
Malo više oštrine u kritici vlasti posljednjih nekoliko mjeseci pokazuju druge dvije stranke, Ivanićeva PDP i Čavićeva DP. Međutim, motiv PDP-a nije naslonjen na potrebu da se u Republici Srpskoj napravi adekvatan, alternativan i jak politički blok, već njihovo nezadovoljstvo pothranjuje osjećaj da su prevareni i izbačeni iz vlasti od strane SNSD-a. Tako njihove nastupe doživljavaju građani.
U toj praznini između SDS-ove politike nezamjeranja i PDP-ovog nezadovoljstva nastupa Dragan Čavić. Nesumnjivo, Čavić je, uz Dodika i Ivanića, jedan od najiskusnijih političara u Republici Srpskoj, izrastao, kao i njih dvojica, nakon čuvenog demokratskog puča Biljane Plavšić u SDS-u 1997. godine. Pravu karijeru počeo je u SDS-u, kada je, kako je tada volio reći, "veća gužva bila na izlazu nego na ulazu".
Čavić u političkim krugovima slovi kao banjalučki gradski lik sa dobrim poznanstvima i vezama, koji može da motiviše ljude oko sebe. Njegova karijera u SDS-u, i uzlazna i silazna, bila je u neku ruku u vezi sa Dodikom. Stranačku vlast je osvajao dobrim opozicionim djelovanjem u parlamentu RS za vrijeme prvog premijerskog mandata Milorada Dodika, dok je sedam godina kasnije iz SDS-a izbačen zato što je Dodiku kao predsjednik RS dao drugi premijerski mandat.
Iskreno, te 2006. godine nije ni imao puno izbora nakon što mu se raspala kadrovska križaljka u Vladi predvođena njegovim rođakom Perom Bukejlovićem i nekadašnjom savjetnicom Svjetlanom Cenić. I većina medija simpatiše Čavića, čovjek zna logički posložiti stvari pa to što priča i ima nekog smisla, tako da ga u posljednje vrijeme dosta eksploatišu.
Ali... Opet to "ali". Njegov glavni problem je to što je oko sebe okupio ne baš reprezentativne i prepoznatljive face, odnosno u Skupštini RS mu stranačke boje brane Vojislav Gligić i Branislav Škobo, poznati užem političkom krugu u Banjaluci i nikom više, i koji su političko preživljavanje ispekli na unutarstranačkim sukobima u SDS-u, a ne u frontalnim borbama s vladajućom strankom. Finansijski, Demokratsku partiju je podržalo nekoliko banjalučkih biznismena, naftaša, koji su Čavićevu naklonost stekli još na početku njegove karijere, a koliko će dugo ta podrška trajati zavisiće od sljedećeg izbornog rezultata.
Generalno gledano, problem Demokratske partije, kao i cijele opozicije, je što izborni rezultat želi da ostvari za stolovima po ambasadama u Sarajevu, od amričke do zemalja Evropske uniji, ne shvatajući da se izbori dobijaju na puno teži način na biralištima i mukotrpnim radom s građanima.
Zasnivajući svoj rad na salonskim sastancima, tračevima i spletkama te usmjeravajući energiju na pravljenje raznih kombinacija, tipa kako će biti ako nešto bude, opozicione stranke samo demonstriraju svoju jalovost i nemoć.
Stoga, ukoliko opozicionari istinski, srcem i dušom žele vlast onda moraju da zasuču rukave, naprave adekvatnu analizu rada vlasti, uoče greške koje pravi Vlada RS, kojih ima, i na njima izgrade vlastite programe. I onda na teren, među ljude. Do izbora.