Evropska komisija prošle sedmice objavila je izvještaje o napretku zemalja regije ka Briselu u kojima je sasvim očekivano za BiH navedeno da je za razliku od komšija najmanje uradila. Što se tiče Hrvatske, to je bio posljednji izvještaj Evropske komisije, jer od 1. januara 2013. godine postaje punopravna članica Unije.
Crna Gora dobila je datum otvaranja pregovora, ali se vlastima u Podgorici baš i nije svidjelo što taj proces otvaraju sa pravosuđem, kao najslabijom karikom u toj državi. Sasvim razumljivo kada se zna da Crna Gora posljednje dvije decenije više liči na privatnu kneževinu Mila Đukanovića i njegovih kumova nego na pravnu državu, mada se mora priznati da je posljednjih godina vidljiva težnja da se koliko-toliko sve upakuje u prihvatljivu evropsku priču. Velikog uticaja na evropski put Crne Gore imaće i ogroman strani privatni kapital kojim je kupljena crnogorska obala, jer će kroz taj proces tražiti dodatni način da se osigura od samovolje lokalnih knezova.
Srbija za razliku od Crne Gore dobila je status kandidata, ali nije dobila datum početka pregovora koji je vezan za odnose sa Prištinom. U političkim krugovima ovaj potez Brisela različito se tumači. Vlasti to promovišu kao veliki uspjeh, dok opozicija kao poraz politike "i Evropa i Kosovo" tumačeći je kao "ni Evropa ni Kosovo". Tačnije preporuka Evropske komisije je kompromis samih članica jer nemaju jedinstven stav o tome kako Beograd i Prištinu natjerati na konkretnije pregovore.
Pozicija Beograda je tim teža jer u samoj Srbiji ne postoji nacionalni konsenzus kako prići rješavanju kosovskog problema. Vladajuća Demokratska stranka očigledno nema baš jasnu viziju šta, kako i s kim uraditi, a nju nadopunjuje "krpljenjem" svakodnevnih problema koji se mjesecima vrte oko dva granična prelaza na sjeveru Kosova.
Boris Tadić jednostavno nema hrabrosti da racionalno sagleda činjenice koje su na strani Prištine i otvoreno predloži jedini mogući rasplet za tu "srpsku nacionalnu dramu", a to je da srpska zajednica na Kosovu dobije ustavne garancije međunarodne zajednice, jednu vrstu političkog entiteta, što bi joj omogućilo putpunu institucionalnu ravnopravnost sa većinskim albanskim stanovništvom. Vremenom to znači da Beograd mora ići ka priznavanju kosovske nezavisnosti.
Vlada Hašima Tačija ima puno jasniju poziciju i vrijeme na svojoj strani jer nastupa kao međunarodno priznata država uz podršku većine članica Evropske unije, ali i Amerike. Granične sporove na sjeveru vide kao lokalni problem koji će riješiti KFOR, danas, sutra ili prekosutra.
Kako su sada mali izgledi da će se politika Beograda radikalnije mijenjati u odnosu na Kosovo, tako su i mali izgledi da će Srbija ubrzano napredovati prema evropskim integracijama. Status kandidata, bez otvaranja pregovora, maksimum je koji je u ovom trenutku mogla i dobiti.
I tu je BiH. Očekivano pred ovdašnje vlasti iz Brisela su jasno stavili do znanja da moraju riješiti nekoliko uslova kako bismo u decembru eventualno mogli dobiti status kandidata. Slučaj "Sejdić - Finci" koji podrazumijeva ustavne promjene biće u suštini najteže riješiti jer su stavovi Sarajeva i Banjaluke potpuno različiti. Ali to je realnost.
Sarajevska politička elita kroz presudu Evropskog suda za ljudska prava da su pripadnici nacionalnih manjina ustavno diskriminisani jer ne mogu biti birani u Predsjedništvo BiH želi sveobuhvatnu promjenu Ustava kako bi oslabila poziciju entiteta koju danas garantuje Dejtonski ugovor. Sa druge strane politički predstavnici iz Republike Srpske predlažu minimalnu korekciju i ona bi se odnosila samo na način izbora članova Predsjedništva i delegata u Dom naroda BiH. Već godinama ne može se postići minimalni konsenzus o tome kako riješiti ovaj problem. Posljednji pokušaj je takođe bio na granici tragikomičnog i to na prvoj sjednici parlamentarne komisije koja je formirana da bi predložila model za rješavanja slučaja "Sejdić - Finci".
Tako je iz reda nacionalnih izabran poslanik koji se izjašnjava kao Musliman, sa velikim M, što naravno u ovom slučaju nema nikakve veze sa Bošnjacima koji imaju svoje predstavnike u pomenutoj komisiji. Iziritiran ovakvim raspletom Dervo Sejdić, romski aktivista, javno je u kamere pocijepao odluku o formiranju komisije jer, eto, za njega nije bilo mjesta u njoj. Kako sada stvari stoje, teško da će komisija do decembra uspjeti da nađe zajednički prijedlog što bi zadovoljilo briselske činovnike.
Pored ovog, vlastima ostaje da riješe pitanje zakona o državnoj pomoći i popisa stanovništva. Prvi je sporan jer se radi o prenosu nadležnosti sa entiteta na zajedničke organe, jer bi se pomoć u slučaju prirodnih katastrofa, na primjer, za entitete većim dijelom odobravala u Sarajevu. Naravno taj princip nimalo ne odgovara Republici Srpskoj, jer bi tako postala zavisna od dobre volje administracije koju kontroliše sarajevska politička elita. Kako bi to u praksi izgledalo, nije teško pretpostaviti. Drugi, popis stanovništva, o kome se već godinama uporno raspravlja, možda bi i mogao biti usaglašen kada bi bošnjačke političke stranke odustale od principa da popis iz 1991. godine ne može biti temelj za formiranje lokalnih vlasti do u beskonačnost. Negdje se mora staviti tačka.
Sve u svemu, slabe su šanse da BiH u decembru od Evropske unije dobije status kandidata. Niti ga je zaslužila, niti sa druge strane treba to posmatrati kao neki veliki politički neuspjeh. Pogotovo ne danas jer ni u samoj Uniji nisu u stanju definisati političke procese koji se trenutno dešavaju.
Kao nikada do sada Evropska unija proživljava unutrašnju i institucionalnu krizu uzrokovanu prezaduženošću pojedinih država članica. U posljednjih mjesec dana stvari se dramatično mijenjaju te je sve više političkih opcija koje otvoreno propituju može li Unija preživjeti ovu ekonomsku krizu. Najdalje su otišli britanski torijevci koji su ugurali u parlament glasanje o strategiji izlaska iz Evropske unije, kao jedno od mogućih rješenja za brži oporavak u globalnoj recesiji. Za pragmatične Britance, koji nisu dio evrozone, briselska priča postaje očigledno preskupa. I nisu jedini koji tako razmišljaju.
Zbog toga politički lideri prije svakog otvaranja pitanja iz evropske perspektive treba snažnije nego do sada da potcrtaju pitanje - šta nam to danas nudi Evropska unija? Izgleda, sve manje i manje.