Da odgovorimo na to pitanje, moramo analizirati raspodjelu glasova po idejnim usmjerenjima i po izbornim jedinicama, pa proniknuti u temeljni model po kojemu se političke inklinacije biračkog tijela konfiguriraju. Moramo shvatiti političku arhitekturu društva, njegovu dinamiku, moramo pojmiti u čemu je stvar, oko čega se borba vodila i od kakvih je političkih blokova zapravo načinjena hrvatska država.
Dakle, ako posložimo ljevicu i desnicu, pa uzmemo - radi jednostavnosti modela - da su izborne jedinice približno jednake po broju glasača, dobit ćemo sljedeće rezultate:
SDP vodi u 6 izbornih jedinica - I, II, III, V, VII i VIII
HDZ vodi u 5 izbornih jedinica - IV, V, IX, X i XI
Svih 6 izbornih jedinica u kojima vodi SDP kompaktno su raspoređene na zapadu zemlje, a svih pet u kojima vodi HDZ, na istoku.
U "crvenoj" zapadnoj Hrvatskoj, u svim su izbornim jedinicama prag prešle i manje stranke centra, dok je u "plavoj", zapravo "crnoj" istočnoj Hrvatskoj do takve fragmentacije došlo samo u V i X izbornoj jedinici, gdje nešto dobiva i HSS, dok u IV i VI prolaze jedino desničari HDSSB-a i HSP-a. U idejno potpunoj čistoj XI jedinici nema nikoga i ničega - tamo je sa 100% pobijedio sam HDZ.
Glasovanje u zapadnoj i istočnoj Hrvatskoj, sad ćemo analizirati odvojeno.
U zapadnoj Hrvatskoj SDP dobiva prosječno više od 36 posto glasova, a HDZ oko 29 posto. Lijevi centar (SDP, HNS i IDS) tu osvaja ukupno 47 posto glasova, a desni centar 36 posto, što znači da bi, po obračunu d'Hontovom metodom, u toj urbanoj, naprednoj, europskoj Hrvatskoj imao 48 mjesta i komotnu natpolovičnu većinu u parlamentu sa 88 zastupnika, u što su uračunata i četvorica sa državne manjinske liste, kojima ukupno 8 zastupnika.
Istočna Hrvatska naličje je zapadne - tu još izrazitije dominiraju HDZ i njegovi desni idejni suputnici.
U zapadnoj Hrvatskoj ostvaruje se 70-80 posto nacionalnog dohotka Republike Hrvatske, tu su ljudi obrazovani, relativno imućni, idu u kazališta i restorane, putuju u inozemstvo, a žele i u NATO te u Europsku uniju.
U istočnoj Hrvatskoj ljudi su neobrazovani, vlada nezaposlenost, bijeda, kriminal, tu je dominantan utjecaj Katoličke crkve, ljudi ne žele u NATO i u Europi, nego da se iz Haaga vrate među njih njihovi generali, a ne prognani Srbi.
Upravo fantastično zvučat će podatak da se zapadna Hrvatska proteže zapadno od famozne linije Virovitica - Karlobag, koja je, očito, nekakva hrvatska Mason-Dixon line, koja dijeli naš sjever od našeg juga. Velikosrpski ideolog četnički vojvoda dr Vojislav Šešelj, najčuveniji klijent dosadašnjeg predsjednika našega Sabora Vladimira Šeksa, tu je zamišljenu crta interpretirao u svom fantazmagoričnom pledoajeu pred Haaškim sudom, kao sjeverni štokavski limes. Hrvati štokavci, biva, oni su srbohrvarti, odnosno, naprosto, Srbi, a kajkavci i čakavci, ostaci su autentičnih Hrvata koje su u šesnaestom stoljeću potisnuli Turci.
No, to su samo vulgarne historicističke teorije jednog egzemplarnog lunatika. Hrvatska je, po mom mišljenju, kreacija osamnaestog i devetnaestog stoljeća, baroka i građanske revolucije, a ono što se sada događa ima puno više veze s Tuđmanom, društvenim razvojem i ekonomijom. Kad je metropolizirao Hrvatsku, dr Tuđman velike je njene dijelove osudio na zaostajanje, društveno propadanje i decivilizaciju, što se pojačalo usljed rata, masovnog izbjeglištva i kriminalizacije. No, politički promatrano - taj veliki rezervoar zaostalog stanovništva zarobljenog u primitivnom lokalnom društvu, HDZ danas koristi da osigura kontinuitet svoje političke prevlasti. To je katrastrofalno, i posljedice će biti nesagledive, pogotovo ako Slavonija, Dalmacija i Hercegovina zaista postanu ono što je bivšoj Jugoslaviji bilo Kosovo. Kad nastane toliki jaz, on se više ne da premostiti, jer koruptivni mehanizmi pomoći zapravo uzrokuju nazadovanje - to je "afrički sindrom".
Decentralizacija resursa koju zagovaraju SDP i njegovi paretneri u lijevom centru, obje regionalne stranke, korisna je, ali nipošto dovoljna, a problem uopće nije u prometnoj izoliranosti, jer ove dvije najzaostalije hrvatske pokrajine imaju bolje autoceste od onih koje spajaju Rajnu - Vestfaliju sa Bavarskom.
Vrlo uspješnim modelom za kreiranja razvoja pokazalo se, paradoksalno, upravo ono što je pokrenulo taj u cijelosti nepovoljan proces - a to je zagrebačka metropolizacija. Uostalom, prema zaključcima Jane Jacobs, auorice vrlo utjecajnog djela moderne ekonomske sociologije Gradovi i bogatstvo naroda: Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj (Metropress, Zagreb 2007), nacionalna ekonomija je fikcija, a metropolski centri stvarni su pokretač ekonomskog razvoja u svakoj zemlji. To znači da bi i ostatak Hrvatske trebalo sad beskompromisno metropolizirati, kao što je to bio slučaj sa Zagrebom, unekoliko s Rijekom, pa čak i s Varaždinom, a zatim iščekivati blagotvoran povratni utjecaj društvenog napretka Splita, Zadra, Pule i Osijeka, dok bi drugostupanjske sudove i kliničke bolnice u svim ostalim gradovima naprosto trebalo zatvoriti, te odustati od ideje ujednačenog razvoja svih komunalnih središta. Svaki od ovih relativno velikih hrvatskih gradova treba vlastitu televiziju, dnevne novine, sveučilište, kazalište, klinički bolnički centar, muzej moderne umjetnosti i privatni nogometni klub, koji će financirati Roman Abramovič ili netko sličan. Hercegovinu treba pak ostaviti u inozemstvu. Bosna i Hercegovina trebale bi prve na Balkanu ući u Europsku uniju, kao upravljani protektorat ili dominion, pa bi to, uz relativno malu cijenu, strahovito povećalo izglede za oporavak regije.
Možda su te ideje neostvarive fantazije, osobito kad je riječ o regionalnom razvoju, ali što se tiče Hrvatske, ne dođe li do dibinske promjene politike, jaz će se povećavati, pa će doći do teritorijalne konfederalizacije. Zemlja će se stvarno, ako ne i formalno pocijepati na jednu europsku i jednu balkansku državu, s tim da ovaj drugi sijamski blizanac nema izgleda da opstane, jer je srastao tijelom, živčevljem i krvotokom, a nema mozak...