U naslovu ovog teksta upotrijebio sam jedan među nekima ne baš omiljen izraz. Izraz je, inače, geografski, prije svega, mada mu mnogi žele da daju i druge konotacije. Izraz Balkanci upotrijebio sam da bih označio narode koji žive na Balkanu i identificiraju se, između ostalog, po imenu prostora na kojem žive barem nešto više od hiljadu godina.
Ovaj izraz mi je nužan da bih načinio distinkciju koja, kako mislim, igra i može igrati značajnu ulogu u političkoj sudbini ovih naroda. To, uistinu nisu svi balkanski narodi jer treba iz tog broja izuzeti one koji su, kao Grci ili Bugari, postali članovi Europske unije i time, u političkim ocjenama i kalkulacijama, izašli iz onog što se u političkom žarognu zove balkanizam, tj. određena državnopravna, politička, ekonomska i kulturna nedovršenost i nedozrelost, gledano prema europskim mjerilima.
Vjerovatno zbog toga neki tome izrazu daju ne samo specifično nego i pežorativno značenje, mada je to bez osnova i libe se svrstavati čak i na Balkan, a kamoli u Balkance, nazivajući se radije stanovnicima zapadnog Balkana, mada to bitno ne mijenja ništa na njihovom ukupnom historijskom nasljeđu i dinarsko-panonskom karakteru, kojeg smo pokupili kroz svoju povijest.
Zapravo, jedinu stvarnu diferenciju i nekakvu osnovu tog pokušaja odvajanja nekih (Hrvata u prvom redu) iz Balkana predstavlja jedino činjenica da su oni katoličke vjere, što većina ostalih stanovnika ovog poluostrva nije, odnosno, ako i jeste (neki Albanci), tada to valjda nije ozbiljno i svi se mogu svrstati u Balkance i time u generalnom smislu, a prije svega u smislu civilizacijsko-kulturne i socijalne sposobnosti da žive kao ostali Europljani, definirati i smjestiti u neko predsoblje Europe, u kojem treba da čekaju dok ne sazriju i ne postanu barem podnosivi ili prihvatljivi za tu skupinu država i naroda. A to, zapravo i kad se gleda u ovom kontekstu, znači samo da smo mi europski primitivci i ništa drugo.
Naime, niko danas ne bi priznao, ako bi i mislio, da je glavna razlika među nama koji smo Balkanci i onima koji to ne žele da budu, odnosno europskih naroda, u tome da je većina nas Balkanaca pravoslavne i muslimanske vjere, dok je katolika među nama negdje oko 15% u ukupnom zbiru. Dakle, oni koji tvrde da nisu Balkanci ne tvrde neku posebnu geografsku, historijsku, kulturnu ili političku činjenicu, nego jednu jedinu stvarnu diferencirajuću oznaku između nas, a to je da smo mi Balkanci istočnoortodoksne i islamske vjere, a oni nisu. Ova činjenica ima značajnu ulogu i posebno u svjetlu jedne druge bitne činjenice današnjeg stanja u Europi. Radi se o polaganom prevladavanju desnice u njenom političkom miljeu.
Najnoviji dokaz za to, nakon pobjede Angele Merkel, je i pobjeda Nicolasa Sarkozya na predsjedničkim izborima u Francuskoj. Može se pretpostaviti da će i `vječni` Tony Blaire uskoro pasti i tako će u najvažnijim europskim državama doći do vladavine desnice, a tome treba dodati i vlade desnice u svim u Europu novoprimljenim zemljama istočne Europe. U čemu je opasnost po nas? Europa više nije neko dobrovoljno društvo država nego neka vrsta nove europske (komunističke!) partije, u koju se članovi primaju nakon podnošenja dobro i detaljno obrazložene molbe i beskrajnog niza anketnih upitnika, detaljnih provjera i dokaza o podobnosti. Svi mi stariji znamo prirodu i karakter tih procedura izbora.
Uz to treba imati na umu sve glasnije zahtjeve da se u Ustav Europe ugrade načela kršćanstva i europske zapadne civilizacije. Te zahtjeve ne postavljaju samo papa i biskupi, nego i političari. Tu dolazimo i do Sarkozya. Među prvim njegovim izjavama nalazi se i ta da on neće dozvoliti da Turska postane članica Europe. On pri tome demantira geografiju i historiju zemlje koja je od početka XIV vijeka europska država. On bi konzekventno tome trebalo iz Europe da izbaci i Bizant, tj. Istočno rimsko carstvo, čiji su autentični nasljedovatelji bili Srbija i Osmansko carstvo.
Ako je novi francuski predsjednik slab u geografiji i historiji i konzekventno tome kulturnoj historiji, on nije nimalo slab u netrpeljivosti prema muslimanima, a kako izgleda ni prema ostalim Balkancima. Tako bi se sve opet završilo na tome da je osnovna kvalifikacija za ulazak u Europu vjera, a ne geografija i politički rezoni. Izuzetak su Bugarska i Rumunija. Međutim, za njih postoji važan rezon, a to je da su one frontalne zemlje prema islamskom i pravoslavnom svijetu, čiji je centar danas Rusija (Zagorsk) i Cerigrad (Fanar). Naravno, s političarima te vrste (Merkelova, Sarkozy) europska ideja doći će u krizu jer će izgubiti realnu životnu i historijsku, a potom i civlizacijsko-duhovnu osnovu koja može da se temelji samo na univerzalizmu, a ne na vjerskom ekskluzivizmu.