Ne tako davno, jedan je gospodin ustvrdio da će stvari u njegovoj BiH sigurno brzo krenuti nabolje. U svakom smislu. Po prirodi posla kojim se bavi i zbog kojeg su mu dostupne sve moguće informacije, procjene i analize, bila sam na dobrom putu da mu povjerujem.
Računam, čovjek je iskusan, svojim djelima je mnogima pokazao da nije zlonamjeran, a blizu je raznih centara moći i odlučivanja i sigurno zna nešto što neiskusnijim i naivnijim posmatračima promakne i navede ih da oko sebe vide samo očaj i blato, a previde naznake skorog boljitka. Pošto su naivni istovremeno i iritantno radoznali, zanimalo me i na kojem to dokazu temelji svoj optimizam da će nam svima biti bolje jednog dana, koji nećemo tako dugo čekati.
"Ne mogu dovijeka samo ovi ljudi krojiti našu sudbinu, samo polako, doći će da odlučuju mladi naraštaji. Oni su željni dokazivanja na konstruktivan način", odgovorio je. Tu se privatni razgovor naprasno završio, a počele su međusobne međugeneracijske optužbe. Nije bilo više smisla nastavljati "razmjenu mišljenja", jer niko nije mogao ponuditi utješan odgovor na brojna pitanja. Na primjer, kako od današnje djece očekivati da ne budu destruktivci kad ih na svakom koraku kroz život vode razni rušitelji?! Ako već u vlastitom domu možemo spriječiti da se naša djeca vode onim što na televiziji pričaju namrgođeni sredovječni likovi, možemo li spriječiti opasnost da u školi nauče još nakaradnije lekcije? Ako je oko 100.000 mrtvih u BiH epilog politike koju su vodili oni što su prije tri-četiri decenije odgajani zakletvama o bratstvu i jedinstvu, šta možemo očekivati od današnje mladeži koja ide u "dvije škole pod jednim krovom" i nijednom u životu nije otišla u susjedni grad, a kamoli u inostranstvu? Ne treba uopšte biti roditelj da bi se naslutilo kako je odgovor na sva ova pitanja vrlo mučan i zatrašujući. Znaju to svi oni što im je stalo na bilo koji način. Od priče na šta će nam država ličiti višestruko je važnije spasavati našu djecu. Prije svega, potrebno ju je sačuvati od roditelja, vaspitača i učitelja koji jesu punoljetni, ali nikad nisu odrasli. Ne zaboravimo da se te muke odrastanja odraslih često lome na onima što još ni svoje ime ne znaju tečno izgovoriti.
Jedan je dječak svojim dolaskom na ovaj svijet prije pet godina uljepšao život dvjema sarajevskim porodicama. Mladi bračni par imao je sve što se samo poželjeti može, dobro plaćene poslove, svoj stan i pouzdan automobil koji ih neće izdati na putu prema vlastitoj vikendici na planini. I onda šlag na njhov život - postanu roditelji zdravog dječačića. Nigdje kraja sreći mami i tati, nani i dedi, babi i djedu. Idila je trajala sve dok petogodišnji Sarajlija nije krenuo u vrtić. Najprije ga roditelji upišu u javnu predškolsku ustanovu. Dijete kao dijete, muku mučilo s navikavanjem na novo okruženje. Mama i tata stoički pregurali sinove suze zbog odlaska u obdanište i onda grom i pakao. Baba i djed umalo završili u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć kad su čuli kako im je unučić u vrtiću savladao najkraće sure iz Kur'ana. Odgovorni mama i tata podmladak hitro ispisuju iz ovog i odvode u vrtić pri Katoličkom školskom centru. Ponovne traume zbog privikavanja na nove drugare i učitelje. Dijete se počelo oporavljati, ali je zamalo dedu i nanu preselio na ahiret kad im se pohvalio kakao je u novom vrtiću naučio "pjesmicu" Hvaljen Isus i Marija. Za ovaj problem nađeno je privremeno rješenje - mama neće raditi i čuvaće sama kući svog sinčića. Samo nek' je odraslima sve potaman. Dijete će se već nekako razonoditi dok ne krene u "pravu" školu.
A šta ga tad čeka i šta će u školskoj klupi naučiti, to je tek prava horor priča. Dovoljan je samo jedan primjer koji su vlastitim očima u četvrtak naveče mogli gledati TV pretplatnici u cijeloj BiH. Ekipe jedne televizije posjetila je đake osnovne škole kod Visokog s namjerom da ih obraduju bajramskim paketićima. Djeca se smijulje dok ispod oka gledaju šarene vrećice. Novinarka im kaže da će poklone dobiti pod uslovom da joj tačno odgovore na pitanje koji je praznik u nedjelju, 20. septembra. U učionici zavlada muk. Školarci zbunjeni, domunđavaju se i gurkaju, učiteljica iz pozadine suflira i spasava cijelu stvar. Dobro je, sad svi znaju da je Bajram 20. septembra. Tek što su mališani otvorili svoje vrećice iz kojih vire sveske i grickalice, novinarka iz njih pokušava izvući novi - popravni predbajramski odgovor pitajući ih šta se tradicionalno djeci poklanja za ovaj praznik. "Novac", zavikaše đaci u horu, a gošća s televizije mrzovoljno i razočarano promrlja da su to, nažalost, te nove današnje vrijednosti.
Mnogo više razloga za razočarenje imaju gledatelji koji se sjećaju o čemu se nekada zapitkivalo djecu pa se to kasnije emitovalo na televiziji. Autor jedne takve emisije bio je književnik Duško Trifunović. Gostovao je u školama, sa đacima nenametljivo razgovarao i izvlačio iz njih kreativnost koju nisu bili prepoznali ni njihovi roditelji ni nastavnici. Ma, koliko novokomponovani kritičari danas tvrdili da je to bilo sociopatsko iživljavanje nad nezrelim ljudskim bićima, Trifunovićeva emisija "Šta djeca znaju o zavičaju" bila je svrsishodnija od cijelog školskog sistema današnje BiH. Za razliku od mnogih sadašnjih učitelja i roditelja, koji pojma nemaju šta je zapravo ta popularna demokratija, Trifunović je prije dvadesetak godina iz malenih glava znao izvući originalne definicije ovog pojma. Ko bi još dobronamjeran zaboravio dječju dosjetku da je riječ "demokratija" nastala tako što su dvije žene hodale ulicom, pala je kiša, a samo je jedna imala kišobran; druga je spasena od prehlade jer je rekla "DE, MOKRA TI JA" i prijateljica ju je pustila pod svoj kišobran.
Duško Trifunović, nažalost, više nije među živima, svako sada ima svoje kišobrane, vrtiće i škole, a sve manje znamo o zavičaju i još manje o različitim potrebama njegovih žitelja. Živimo nove vrijednosti i novo shvatanje demokratije.