U političkoj agendi, kako onoj koju nam nameću međunarodni, prije svega, europski politički faktori, ali podjednako i u onoj kojom se uzaludno, ali ne manje intenzivno i strasno, bavi običan svijet, građani ove zemlje, problem korupcije figurira veoma visoko.
Zbog toga je opravdano postaviti pitanje o tome šta je to, zapravo, korupcija, kakav je to fenomen i zbog čega je tako izražen u naše vrijeme, kakvih sve vrsta korupcije ima, koje su od oblika korupcije najteži i najdalekosežniji po svojim negativnim učincima u društvu i, najzad, kako se možemo boriti protiv te, može se sasvim opravdano reći, teške bolesti današnjih država i društava u cjelini. Prije svega, pitanje je šta u tom kontekstu mogu učiniti obični ljudi. Moramo znati da smislu iskustva, dakle, nečeg što je proživljeno i spoznato kao stanje stvari i ako ćemo poštovati dosadašnje iskustvo koje imamo o korupciji i s njom, nerealno očekivati da će u tom pogledu sama politika, osobito ova naša, nešto stvarno i efikasno poduzeti.
Fenomen korupcije u savremenim društvima daleko je od klasičnog poimanja o njemu i ne da se svesti u fenomenologiji, tj. načinima pojavljivanja, ni u uzrocima, na ono što uobičajeno mislimo u okviru tog pojma. Obično mislimo da se korupcija događa kada neki čovjek, koji raspolaže nekom određenom moći i pravom da odlučuje o interesima drugih, može da se određenim načinom, prije svega, novcem ili sličnim razlozima, privoli da donese doluku koja odgovara nekom interesentu. Takav način korumpiranja, mada se ne isključuje, može se smatrati za zastarjeli i primitivni, tj. početni i veoma banalni način korupcije. U današnjim društvima korupcija je logičan proizvod strukture i načina funkcioniranja društava, činjenice da je odlučivanje o bitnim stvarima ljudskog života veoma odvojeno od samih ljudi o čijim se interesima radi i da se o njima odlučuje u instancama koje su zaštićene i odvojene od uticaja neposrednih interesenata, odnosno da su privilegija upravljačkih struktura društva. Ta činjenica da društvena, odnosno, državna struktura funkcionira sasvim odvojeno od onih koji su izvor njene moći, tj. od birača i da je moć birača sužena samo na čin glasanja svake četvrte godine, a da dnevna povezanost stoji u znaku hijerarhije koja je potpuno podvrgnuta političkim kriterijima i ustrojstvu državnog aparata i svih njegovih relevantnih službi, čini tu strukturu prirodnim izvorom i plodnim tlom za korupciju. Osim toga, da je korupcija postala jednim od logičnih i nužnih načina rješavanja pitanja ostvarenja interesa, koji su danas privatni i grupni, uvjetovano je i tome da su sve procedure kroz koje se rješavaju pitanja u kojima postoji interes ljudi, toliko kompolicirane i duge, da je skraćenje tih procedura najklakše ostvariti na taj način da se korumpiraju ljudi ili cijela struktura koja nosi pravo odlučivanja, te tako osigura efikasnost u ostvarivanju i zaštiti tih interesa.
Stoga pitanje korupcije nije više prvenstveno problem nepoštenih pojedinaca nego način i uvjeta pod kojima funkcionira sistem i cijeli aparat koji je uzurpirao prava ljudi i, prije svega, politička prava i administrativnu moć, do koje se dolazi preko političke moći, te je svako nastojanje da se nominiranjem pojedinaca koji uzimaju mito i slično, samo gašenje šumskog požara kantom vode i ništa drugo. Korupcija je, osim toga, postala opća i zahvatila je sve regije života. Radi se o političkoj, moralnoj i duhovnoj korupciji. Danas je politička korupcija najvidljivija u potpunom izostanku svake jasne i transparentne političke ideje i programa, što onemogućava da veliki broj ljudi uopće učestvuje u politici i omogućava političkim organizacijama da djeluju isključivo sa interesne pozicije, a to ih svodi na organizacije mafijaškog tipa-cosa nostra je naša stvar, tj. naša stranačka stvar. Moralna korupcija izvire iz načela današnje nezrele demokratije i pljačkaškog kapitalizma u kojem je postizanje ciljeva, bez obzira na sredstva i način kako se oni ostvaruju, bit postupanja u svim poljima društvenog djelovanja, a to isključuje moralna načela i kriterije iz tih procesa. Duhovna korupcija se ispoljava u nenormalno naglašenom ispoljavanju i porastu određenih duhovnih stanja i interesa. Najednom su svi postali veoma religiozni. Svi se zaklinju u boga i vjeru i metanišu i ništa ne mogu učiniti u javnosti bez učešća crkvenih i religijskih faktora. Ne daj bože da neko pokuša vidjeti koliko su vjernici u praktičkom međuljudskom smislu. U nauku se zaklinju, a da za nju ništa ne čine. I vjera i nauka su postale predmet manipulacije i korupcije najgoreg tipa.
Zbog karaktera današnjeg društva i prirode korupcije i načina kako ona u njemu funkcionira, borba protiv korupcije je nemoguća ako se ona ne vodi kao borba za bolje političko stanje i organiziranje društva, za normalno državno uređenje i vraćanje prava osnovnim ljudskim zajednicama da odlučuju o bitnim pitanjima neposrednih interesa ljudi i bez opće i javne, ali i efikasne kontrole rada politike i administracije.