Svečarski, istovremeno obećavajući i upozoravajući, tonovi emitovani prilikom otvaranja poglavlja 32 i 35 u pristupnim pregovorima Srbije i Evropske unije u Briselu i Beogradu deluju kao moguć početak ostvarenja mnogih snova.
Znate već kako se to najbolje kaže oveštalim frazama o vekovnim ili bar decenijskim stremljenjima, kraju lutanja, početku nade, povratku u zajednicu evropskih naroda gde je i prirodno mesto... A uistinu, brojanje je tek počelo. Prevashodno Srbiji, na trnovitom putu i u komplikovanom procesu osvajanja strandarda, promene zakona i - najvažnije od svega - njihovom oživotvorenju. U razumnim rokovima i sa jasnim posledicama.
Potrajaće to prilično, sigurno duže nego što istanjeni živci prosečnog čoveka podnose. Mereno u godinama licitira se sa četiri, šest, osam, deset do ključa EU. Istanjeni živci i broj godina su, međutim, manje važni nego što to na prvi pogled deluje. Zašto? Pa, zato što su nam živci odavno dokusureni, a već dugo brojimo godine tokom kojih su se povremeno šizofreno menjali vladajuća politika i kurs, temeljna opredeljenja njihovih tvoraca i ukupna slika Srbije.
Istovremeno sa menama Srbije i Balkana menjala se i sama Unija, čiji se novi autoportret slika poražavajućim stepenom ksenofobije iskazane tokom meseci migrantske krize, koja krije mnogo više zamki od netrpeljivosti spram "nadolazećih", a u čijoj je suštini nedoslednost u praktikovanju temeljnih principa na kojima EU počiva. U narednim godinama to će biti veoma značajna stavka, jer ako se Evropska unija ne izbori sa avetima unetim u zajednicu, izgubiće pravo na taj laskavi i obavezujući naziv. Što će, naravno, pred kandidate za članstvo postaviti nove dileme, ali to je priča za ta vremena.
Formalni evropski put Srbije, evrointegracije - koje su u početku bile evroatlantske pa su su gotovo volšebno razdvojile - počele su formalno 1. juna 2003, kada je na Solunskom samitu potvrđena evropska perspektiva svih zemalja zapadnog Balkana. Treba li podsećati da je samo dvanaest sedmica ranije u dvorištu zgrade Vlade Srbije ubijen premijer Zoran Đinđić, čovek koji je i danas svima, podjednako fanovima i protivnicima, personifikacija evropske Srbije? Doduše, dok je bio živ, njegovi su ga oponenti radije zvali nemački špijun i domaći izdajnik negoli evropejac, ali danas se to izmenilo pa aktuelnom premijeru ni stalno opetovanje "danke Angela" ne donosi takve epitete. Što je, naravno, dobro, ne samo za Vučića, već i za Srbiju, koja time, valjda, pokazuje manji stepen netrpeljivosti.
No, vratimo se integracijama; bilo bi, naravno, ispravnije reći da je proevropski put i začet i načet godinama ranije, na brojnim demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, a potvrđen 5. oktobra 2000. Moglo bi se ići deceniju i kusur unazad, kada je postojala malena nada da već umiruća SFRJ postane članica Evropske zajednice, skupa sa svim svojim državicama i njihovim vladarima željnim svojih nahija. Bilo, pa prošlo. U krvi.
Đinđića su, ne zaboravimo, većinom osporavali, a deo njegovih formalnih saboraca, ne samo Vojislav Koštunica, relativno brzo se našao s one strane barikade na, nazovite je kako hoćete, ne menja stvari, tradicionalističkoj, proruskoj, antievropskoj strani. Ipak, proces pristupanja, pridruživanja je nastavljan svih ovih 14 godina, često sa ogromnim zastojima.
Najveća kost u grlu je, nije problem setiti se, bila (ne)saradnja sa Haškim tribunalom, čija je završnica označena nimalo daleke 2008. hapšenjem Radovana Karadžića, praćena priličnim nemirima. Protest je, zbog činjenica koje ne treba smetati s uma, predvodila Srpska radikalna stranka, iz koje je samo nekoliko meseci kasnije izdvajanjem nastala sada vladajuća Srpska napredna stranka.
Hapšenjem svih preostalih optuženika saradnja s Hagom je uspešno okončana, a paralelno s njom pred Srbijom se isprečila nova istorijska prepreka - isprečila ne zato što je stvarno nova, nego zato što je u nekim vremenima bila manje vidljiva. Kosovo, dabome.
Početak dijaloga sa Kosovom o normalizaciji odnosa započet je u vreme mandata vlade Mirka Cvetkovića i predsednika Srbije Borisa Tadića; započet u meri u kojoj je tadašnja ljuta i brojna opozicija - dozvoljavala. Nastavljen je potonjih godina, prva kulminacija bilo je potpisivanje Briselskog sporazuma aprila 2013. To je (i)storija koja još traje i trajaće palaleno sa poglavljem 35, čija je suština u punoj i obuhvatnoj normalizaciji odnosa sa Prištinom, uključujući i obavezujući sporazum.
Na marginama sada najkrupnijeg zalogaja politike što se tiče, ostaje sve drugo, često i krupnije i značajnije: ljudska prava u čijoj se zaštiti kaska, nereformisano pravosuđe podložno hirovima izvršne vlasti, zagađena i zatrovana životna sredina, sloboda i bezbednost, nauka i istraživanje, obrazovanje i kultura, zaštita potrošača i zaštita zdravlja, spoljni odnosi, institucije...
Samo ređanje nekih od poglavlja, jer sva ova pitanja "sa margine" to jesu, deluje zastrašujuće, a kad se zagrebe ispod naslova, još je gore; tu su naslage svega i svačega, pa je zbog toga licitiranje godinama nepreporučljivo.
Inače, na marginama svečanosti u Briselu gotovo nezapaženo su prošle dve važne usputne stvari - prva je javna zahvalnost Aleksandra Vučića svim poimence premijerima posle 2000. i bivšem predsedniku Borisu Tadiću za trasiranje evropskog puta Srbije. Druga je skandal sa konferencije za novinare na kojoj je izvesni novinar izvesne prištinske agencije predsednika Srpske Milorada Dodika nazvao "ludakom", na šta je reagovao samo premijer Srbije, vrlo uljudno i odlučno. Te dve sitnice koje su se dogodile na istom mestu gotovo u isto vreme u razmaku od nekoliko minuta više od svega oblikuju odgovor na pitanje iz naslova.
Zaista, šta se 14. decembra promenilo? Za dobar deo Srbije ništa, jer je na to dugo čekala; za dobar deo ponešto, jer to ne želi pošto su joj i oko i srce upravljeni prema istoku. U tom će se procepu narednih godina pregovarati, procepu koji se, uprkos površinskim krpljenjima prethodih nekoliko godina, nije smanjio.