Ako nešto ne ide normalno, a pogotovo ako se stalno izbjegava svaki korak naprijed i sabotira svako moguće logično i pravedno rješenje, to je siguran znak da neki očekuju nešto čemu se široka javnost i obični ljudi uopšte ne nadaju. Tada je jasno da se priželjkuje i očekuje i da se priprema neko iznenađenje. Takva situacija danas vlada u Bosni i Hercegovini.
Niko nije zadovoljan stanjem. Nismo zadovoljni mi, građani. Nama je svega do na vrh glave. Nisu zadovoljni ni stvarni autori postojećeg stanja, a to je međunarodna zajednica. Ona je faktor s ogromnim ovlastima i nikakvim odgovornostima. Nisu zadovoljni ni lokalni političari, koji su složni jedino u tome da je za njih dobro svako rješenje koje im osigurava vladavinu nad njihovim feudima, naravno, ne stečenim zaslugama, nego nasiljem i zločinima nad građanima.
Paradoks naše situacije je u tome što svi mi, obični građani, pa čak i političari, a i naši nadgledatelji, koji kontroliraju demokratsku usmjerenost političkih zbivanja i ukupnog života u našoj državi, osjećamo, znamo, mislimo i govorimo da stvari u ovoj zemlji ne stoje dobro. Svi vidimo i svjesni smo da se kasni u svim bitnim stvarima i oko svih bitnih pitanja koja određuju našu budućnost. A to su stvari racionalnog uređenja naše države, vladavine prava i jednakopravnosti svih ljudi i napredak.
Svi iskušavamo nehumano i nemoralno stanje upornog držanja jedne stare europske države i njenog naroda u stanju prisilne nezrelosti i ropstva zaostalim, preživjelim i nehumanim nacionalističkim konceptima uređenja društva i države, a ipak se stvari drže na istom i ne poduzima se bilo šta da se nešto bitno izmijeni. Svi znamo da su za ovakvo stanje glavni krivci rat i oni koji su dozvolili da se on u našoj zemlji vodi tri i pol godine i to na najnehumaniji način, način čišćenja teritorija i genocidanih akcija, a da nisu ništa konkretno poduzeli da se to zaustavi i okonča, ali su nam onda, na osnovu rezultata tog genocidnog rata, nametnuli jedno nenormalno stanje koje je bilo sastavni dio mirovnog ugovora, a sada žele da nam to nametnu kao stalno i konačno rješenje za naš život i budućnost.
Perzistencija i oklijevanje onih koji su sebi sami prisvojili prava odlučivanja o našim životima i sudbini, jer im mi ni u kojoj validnoj formi ta prava nismo nikada dali i ona su bila od nas iznuđena na drastično nemoralan i nepravedan način (Holbrukovim diktatom), zapravo, iznuđena su u uvjetima rata i suprotnosti sa pravnim načelima odnosa među ljudima i državama, ukazuje na to da neko ko je moćan, u stvari, i ne želi da se ovdje išta pozitivno dogodi i da očekuje nešto što bi za sve nas bilo neugodno i drugačije u odnosu na naša očekivanja, a što će biti jedino pozitivno za njegove strateške planove o uređenju Balkana i u skladu s njegovim očekivanjima i planovima.
To je istina i nema argumenta koji takav zaključak može osporiti, nakon svih izjava koje smo čuli, od svetog oca pape, Anegele Merkel, Sarkozya, zahtjeva da se zabrani Kuran u Holandiji i da se onemogući dizanje munara u Švajcarskoj, da se ne dozvoli gradnja džamija u Sloveniji, da Turska ne postane članica Europske unije i svih drugih znakova antimuslimanstva današnje vladajuće Europe. Ovo što kažem će svaka kritička analiza jasno potvrditi i dovesti nas do zaključka da se sve što se kod nas zbiva čini u skladu sa strategijom koja je definirana još u potezima velikih laži i prevara, koje su izvršili John Major i Francois Mitterand, falsifikatom temeljne istine o ratu u Bosni i Hercegovini kao agresiji i onemogućavanjem brzog zaustavljanja tog rata, odnosno njihove odluke (izjava Mitteranda da je rat u Bosni humanitarno, a ne političko i vojno pitanje) da se pitanje Bosne i Hercegovine ostavi oružju kao definitivnom načinu njegovog rješavanja.
Danas je jasno da ta politika nije izum samo ovog fatalnog dvojca jer se ona nastavlja u lažima i konstrukcijama Busha i Blaira, koje su dovele do nezapamćenog krvoprolića u Iraku i prijete da ga prošire na Iran, Pakistan, Sudan, Somaliju i cijeli islamski svijet. Budući da se o stvarnim motivima postupanja političkih aktera kod nas ne govori jer je dominirajući stil političkog govora onaj demagoški, mi o tome možemo samo pretpostavljati i suditi na taj način da vidimo šta bi moglo biti to što očigledno postoji, što se, kako to naš narod kaže, iza brda valja, a za nas sve ostaje skriveno i što bi neko mogao pripremati kao rješenje kojem od početka teži, a neko očekivati kao rješenja kojem se nada i koje očekuje. U vezi s tim postavljaju se neka pitanja i nude neki uvidi.
Prvo, jasno je da zapadne sile i Europska unija stavljaju tačku na cijelu historiju rata, njegovih zala i zločina koji su počinjeni i za koje se zna ko ih je i u kakvom kontekstu počinio. Ta tematika završena je jednom opet velikom laži, a to je laž da ništa nenormalno ovdje nije ni bilo i sve je ovdje teklo kako je logično i za očekivati. Iz rata, agresije, zločina, genocida se ništa ne da izvesti, sve to ne može imati niti bi trebalo da ima ikakvih političkih konzekvencija. Što to protivriječi osnovnim načelima morala, prava i dosadašnje politike, npr. one u odnosu na počinitelje genocida i agresije u Drugom svjetskom ratu, nikom ništa.
Drugo, takav stav čisti teren za konstrukcije političke volje zapadnih zemalja duboko umočene i umotane u njihove svekolike i historijske i aktualne interese, predrasude, neznanja i ignorancije, ali i zla koja su pratila provođenje tih politika i koja su te iste sile nanosile ovom prostoru i njegovim ljudima kroz više stoljeća novije historije.
Nad nama, a tu mislim na cijelu regiju, se primjenjuju selektivni kriteriji koji nemaju osnova u stvarnim razlozima ni historiji i previđa se bitna činjenica da je cijeli ovaj region jedinstven u historijskom, kulturno-historijskom i političkom smislu. Nema ovdje Europljana i Balkanaca, niti ima reakcionara i demokrata po rođenju. Svi smo mi izašli iz istog historijskog i političkog inkubatora. Druga stvar koja bi morala biti uvažavana od Europe je da je više dosta toga da nam se kroji naša historija i da svako ko ima moć i utjecaj, još od Berlinskog kongresa naovamo, odlučuje o nama i smatra da ima prava nad nama, a da ih stvarno i ni po kakvom zakonu i principu nema i da previđa činjenicu da je stvarna uloga tih faktora ovdje bila uglavnom negativna, u nekim aspektima i porazna.
Europa mora konačno shvatiti da je ovaj prostor bio formiran kroz teška historijska iskušenja i da rezultate tog procesa valja poštovati. Kad se radi o Bosni i Hercegovini, nacionalističke oligarhije su dobile snagu kroz uzurpacije i zločine, ali njihovi interesi i dodijeljena im prava ne moraju i ne bi trebalo da određuju našu budućnost. Mi tražimo ljudsku, nenacionalnu, sekularnu i demokratsku državu, zemlju i budućnost jednakih prava i mogućnosti. To je jednostavno i u svom smislu i značenju ali i u realizaciji ako bi postojale ikakve stvarne namjere i želje međunarodne zajednice da se ovdje stvari srede i da se odustane od prljavih lokalnih igara uzurpatora i oligarhijskih interesnih i političkih igara, onih lokalnih kao i onih regionalnih. Niko u ovoj prljavoj historiji nije nevin i čist, pa svi treba da operemo ili obraz ili ruke.