Polazeći od čvrstog uvjerenja da nam nikakva međusobna natezanja i preganjanja ne mogu donijeti ništa dobro osim produbljavanja postojeće krize i neizvjesnosti, kao i od zaključka, kojeg mi sugerira cijelo dosadašnje spekulantsko i neodgovorno ponašanje naše političke elite i njihovih sponzora iz međunarodne zajednice, da ona neće među nama arbitrirati jer i sama nema koncept o tome kako urediti akutna pitanja naše države i da je zadovoljna s onim što je u odnosu na nas već postigla, tj. da smo razjedinjeni, bez minimalnog konsenzusa o interesima ove zemlje, a time i bez mogućnosti bilo kakvog efikasnijeg političkog operiranja, te da je sve na nama i da mi moramo pažljivo odapeti zapetu pušku kako ne bi opalila, postavio sam geografskogeopolitičku premisu za koju mislim da bi morala biti jedna od polaznih premisa u razgovorima o budućnosti naše zemlje.
Prelazim na drugu takvu premisu, a ona se tiče historijskog identiteta ovog prostora i njegove sudbine. Naime, ako mi ne znamo šta je i kakav je historijski identitet naše zemlje i šta ona treba da bude, kako onda uopće možemo o njoj odlučivati i ujedno očekivati da nešto dobro i korisno s njom učinimo.
Dakle, pitanje je kakav je historijski identitet Bosne i Hercegovine i šta nam u tom smislu ona i njena historija kažu. I u tom pogledu, mora se priznati, Bosna je izuzetak. Naime, ono što je za nju karakteristično jeste da je nastala kad i ostale slavenske države na ovom prostoru - srednjeg i zapadnog Balkana. Karakteristično je da je ona pokazala neuobičajenu vitalnost i sposobnost održanja unatoč mnogim nepovoljnim historijskim okolnostima. Država Bosna nastala je na tlu na kojem je najdublje bio etabliran sistem odnosa i načina života karakterističan za rimski Ilirikum. Ona je naslijedila ono što je u vrijeme kasne Antike postojalo, a to je u prvom redu određena etnička i vjerska mješavina. To će ostati njena trajna karakteristika. Bosna nikada nije bila vjerski, etnički ili nacionalno unilateralizirana. Osim toga, Bosna je jedina zemlja u kojoj su paralelno postojale tri crkvene sljedbe i organizacije.
Naime, neovisno od toga da li su bosanski krstjani bili odista neomaniheji, kako su optuživani iz okolnih zemalja, ili su te optužbe bile pretekst za tadašnje međunarodno (Rim) prihvatanje namjera susjeda da se ta zemlja osvoji i pripoji od strane zemalja koje su je optuživale, Bosna je bila objekt višestrukih vojnih napada na njenu teritoriju i državnu i političku neovisnost. Međutim, jedna je činjenica ovdje važna, a to je da su svi takvi pokušaji propadali, mada su nanosili veliku štetu Bosni i njenim stanovnicima. Ta se crta bosanske historije, njeno nadživljavanje svih pokušaja uništenja ili izdvajanja njenih teritorija i njihovog pripajanja okolnim državama, produžava do naših dana i predstavlja dio neprevaziđene historije koja konačno mora prestati, kao varvarski oblik rješavanja bilo kojih i kakvih problema među zemljama, državama, narodima i ljudima. Svako ko misli silom mijenjati teritorijalni i tradicionalni državni status Bosne i Hercegovine završiće kao svi dosadašnji njeni rušitelji.
Historijski integritet bosanske teritorije i individualitet njenog državnopravnog bića mora biti neupitan i prihvaćen od svih. U skladu s tim moraju biti definirani i odnosi naše države sa okolnim državama. Nijedna od njih nije čistih ruku kad se radi o teritorijalnom i državnopravnom integritetu Bosne i Hercegovine. Ova teritorija i ova država pripadaju samo nama Bosancima, ma kako se mi, unutar naše države, nazivali u skladu sa svojim vjerskim, etničkim, kulturno-historijskim i ostalim tradicijama i običajima. Druga, dakle, premisa za razgovore je teritorijalni integritet i državnopravni individualitet naše države.
Treći momenat, kojeg treba uvažavati, je da se Bosna i Hercegovina mora urediti po kriterijima koji svugdje važe za normalnu zemlju. To znači da se moraju uvažavati prirodni, a ne etnički ili vjerski i politički kriteriji i procesi aglomeriranja ljudi, slobodnog kretanja svih elemenata života i rada i formiranja svih centara životnih aktivnosti i upravljanja s istim. Nikako ne bi smjeli nacionalni kriteriji, koji vode ka podvajanju i nametanju prava i mogućnosti ljudi jedne nacije nad ljudima drugih nacija, biti osnova teritorijalnog i ustavnopravnog uređenja jedne države s takvim stupnjem teritorijalnog i historijskog jedinstva. Sva prava, individualna i kolektivna, odnosno nacionalna, mogu se urediti i osigurati raspoloživim mehanizmima koji postoje u svjetskoj ustavnopravnoj i političkoj praksi, a najgore bi bilo ako bi bilo ko silom instituirao svoja posebna prava i ako bi upotrijebljena sila i njeni rezultati postali osnova ukupnih odnosa u državi koja želi biti demokratska.
U teritorijalnom uređenju i rasporedu funkcija i načina djelovanja institucija države mora vladati princip jednakosti, jednakih prava i mogućnosti za sve, funkcionalnosti i efikasnosti institucija i njihovog ustrojstva i načina upravljanja općim državnim poslovima.
Nakon što su racionalno definirane osnovne pozitivne premise za razgovore koji ne nose u sebi unaprijed određene limite, te kad se složimo oko onog što se mora uzeti kao osnova za razgovore i o čijim modalitetima ostvarivanja može da se pregovara na razuman i argumentiran način, nužno je i da se izvrši negativna definicija stvari, tj. da svaka strana u razgovorima jasno kaže šta ona nikako ne želi i da za to pruži racionalne i općenito prihvatljive razloge. Ti stavovi moraju biti historijski, socijalno, politički i moralno, ali i logički, jasni, razumljivi i prihvatljivi u svjetlu principa uređivanja ljudskih odnosa i vladajuće prakse u demokratskim zemljama svijeta. Tek tada se možemo nadati rezultatu razgovora. Bez ovih ili sličnih jasno definiranih premisa, ne bi trebalo ni otvarati razgovore. Bili bi to razgovori gluhih.