Na području rutine političkoog života i njegove ukupne fenomenologije, koja se, pravo rečeno, sastoji iz beskrajnih varijacija primitivne demagogije, našim poltičarima nema gotovo premca u savremenoj politici u odsustvu bilo kakve normalne, racionalne i logične misli i ideje.
Nisu oni autori svog posvemašnje praznog načina mišljenja i ponašanja, ali jesu i to svakako i nesumnjivo, veoma dobri učenici svojih političkih učitelja i sponzora - podjednako onih sa Zapada, kao i onih sa Istoka (od Busha do Putinam, a da o Solanama i drugima i ne govorimo).
Od kako je svjetska politika iz sebe iscijedila i zadnje tragove prisutnosti klasičnih, grčkih i kasnijih liberalno-demokratskih `zabluda` o tome da se politika mora voditi po zavičajnim principima (zavičajnost je obaveza na mišljenje i u skladu sa kulturnom i moralom sredine u kojoj obitavamo), a što u modernoj terminologiji znači moralnim principima, te da su humanitet, moralnost i poštenje, u doslovnom smislu te riječi, obaveza svakog javnog djelovanja, pa i onog političkog i to njegovog ponajviše, u protivnom bi sva liberalno-demokratska i sva racionalisitčka kritika aristokratizma i crkve kao carstva moralne i novčane korumpiranosti padala u vodu, nije teško, čak je i obavezno biti nemoralan i koristoljubiv u politici.
Zbog toga se mi na naše političare ne možemo i ne smijemo ljutiti. Šta su oni i njihove čuvene murafe i `pameti` u poređenju sa onima koje pokazuju npr. Blaire ili Bush, ili pak Putin. Ništa, oni su male mace i to ne zbog toga što smo mi mala zemlja, nego što se i u maloj zemlji može biti veliki lažov, ali se i u velokoj zemlji može biti pošten političar i ne lagati, pa to, dakle, ne ovisi i nije u proporciji sa veličinom zemlje nego sa općim stanjem duha savremenog svijeta i kvalitetom ljudske supstancije. Stvar, dakle, nije u stanju morala naše politike koja je takva kava je, a to znači kao i svaka druga politika, nego na našu nesreću, u njenoj nekompetenciji, pa čak i nesposobnosti. Naša politika ne zna i nije sposobna da kvalitetno zaobilazi istinu i projeciraju puste želje kao skoru i obećavajuću budućnost i rješenja svih naših muka, koju će nam ona ponuditi.
Nekompetencija se najviše i najpotpunije izražava i vidi u nesposobnosti političara da se fiksiraju neki racionalni i ostvarljivi politički i društveni ciljevi - veliki ili mali, ali nikako samo oni koji vode do nečijeg džepa - džepova građana, iz kojih se vadi kao iz Harunove hazne ili džepova zaslužnih, koje je oduvijek bilo nemoguće napuniti. Ima skoro godina dana kako je nastala nova vlast, a javnost ne zna ništa o našim namjerama i konkretnim koracima u bilo kojem domenu života, od ekonomije i uređenja zemlje do namjere naše države da bude primljena u Europsku uniju, a to je stvar s kojom su nam izbijali zadnji tračak pameti iz glave duge četiri godine za trajanja prethodne vlade. Mi nemamo pojma šta će i kakva će nam biti država.
Nažalost, ne zbog toga što bi ljudi imali različite ideje o tome - pod idejom se svakako ne podrazumijeva sve ono što nekome pada na pamet, u stilu narodne izreke `Što je babi milo, to joj se i snilo`, nego nekih za sveukupno naše stanovništvo za koje niko još nije uspio dokazati, ma kako drastične metode primjenjivao, da nije historijski vezano i da ne živi na teritoriji koju nije moguće, u pravnom smislu, fizički, tj. geografski i geopolitiočki ili bilo kako drugačije dijeliti i praviti nekakve nove državice u njoj, kako bi imali konačno i nakon dugih sedamnaest godina maltretitranja, psihičkog i svakog drugog iscrpljivanja, zapravo mučenja i izluđivanja, miran san i spoznaju da će naša zemlja biti normalna i kao druge europske zemlje.
Nažalost, naši političari ne shvataju šta znači ulazak jedne zemlje u Europsku uniju, koja je prije svega proizvod racionalnog mišljenja i odustajanja od iluzija o supremaciji nacionalnog nad zajedničkim i ljudskim i kakve to ukupne konzekvencije može da ima za nas i naš život. Ako oni žele takvu soluciju za nas, ako su svjesni da druge alternative nema, onda moraju biti načisto sa idejom da Europska unija neće da prima u članstvo nesređene zemlje i da u sređivanju stanja u našoj zemlji mora da bude vladajući kriterij, prije svega, naša spremnost i sposobnost da podnesemo sve pravne, hunmane, kulturne i ekonomske, te mnogobrojne druge kriterije i uzuse koji su obvezujući za članice te Unije. A kod nas još dominira plemenska svijest i nadmetanje u tome ko je veći i radikalniji Srbin, Bošnjak ili Hrvat, a našim zvaničnim mišljenjem vladaju koncepti rođeni iz dovršavanja konačno i definitivno propalih historijskih programa i planova o izgradnji država koje će biti ostvarenje nacionalnih snova. Jeste da je Balkan i dalje, i to prije svega zaslugom spekulativnih ponašanja velikih sila, nesređen prostor, ali neće i ne može ostati takav. Zbog toga je u našem interesu da, ne samo uđemo u tu Europsku uniju, ako to prema egzaktnim analizama odista jeste u našem interesu, nego da uđemo što prije i pod što boljim uvjetima. A kod nas nijedna stranka, nijedna dominirajuća politička ličnost još nije iznijela ni trag ideje, a kamoli kompletnu ideju ili konkretan plan sređivanja stanja u našoj zemlji i državi na temlju europskih i uopće modernih i danas dominirajućih ideja o čovjeku, društvu, ljudskim pravima, ekonomiji i uopće životu pod podnošljivim uvjetima jednakim za sve nas. Izgleda da nekima nije dovoljno što nas ljude priroda kažnjava zbog sebičnosti i idiotizma, nego želimo i u društvu da stvorimo i održimo ovo nepodnošljivo stanje i još da ga pogoršamo. Odista je zandji čas za jedno razumno mišljenje.