Cijene i troškovi rastu; najavljuju se nova poskupljenja; produžava se lista socijalno ugroženih...
Sve je više onih koji bi da svoj položaj zaštite indeksacijom (očuvanje realne vrijednosti kroz povećanje vlastite cijene ili dohotka) svojih troškova ili dohodaka. Njihova nastojanja integrišu se u ogromnu snagu koja počinje da odmotava inflacionu spiralu. Sve više cijene roba koje se najviše uvoze i troše (hrana i gorivo) uvećavaju javne prihode. Time se vlastima stvara predstava da više javnih prihoda nastaje kao posljedica dobrog stanja u ekonomiji, a ne kao posljedica siromašenja privrede i stanovništva. Veći prihodi daju veće mogućnosti potrošnje i budžeti rastu. Javni prihodi se indeksiraju automatski preko rasta poreske osnovice. Tako država može da očuva realni nivo potrošnje, dok stanovništvo, sa fiksnim prihodima ili prihodima koji sporije rastu od rasta cijena, ne može. Takođe, preduzeća čije cijene ne rastu ili čije cijene sporije rastu od prosjeka, te preduzeća kod kojih se smanjuje tražnja zbog rasta cijena, dolaze u težu poziciju. To koliko se pogorša položaj stanovništva i privrede predstavlja "umiranje" ekonomske moći društva. Ako neko ne kupi ili kupi manje i onaj koji mu prodaje naći će se, nešto kasnije, u istoj poziciji. Naravno, u takvim okolnostima i "blagostanje" države je ograničeno, a predstava o nepresušnom izvoru javnih prihoda iluzija koja navodi državu da učestvuje u odmotavanju inflacione spirale. Odmotavanje inflacione spirale uništava ekonomiju: što je brže i više, "udara sve jače"... Inflacija je takođe paravan za prestrukturiranje ekonomske i socijalne moći. Preko nje, na miran način, jedni slojevi društva ojačaju ekonomski (i politički), a drugi, koji nisu uspjeli da indeksiraju svoje prihode i troškove, postaju siromašniji i zavisni. U takvom ambijentu neostvarive su sve lijepe želje zapisane u raznim programima i politikama.
Nezaposlenost je visoka. Ako imamo na umu da oko 65% zaposlenih prima neto platu koja je manja od statističke potrošačke korpe, te da u prosjeku preko 20% formalno zaposlenih radnika u toku mjeseca ne primi platu, postaje jasno da biti zaposlen za veliki broj ljudi nije velika prednost. Ili, ekonomski, plata kao cijena rada, mjereno cijenama roba potrebnih za reprodukovanje radne snage, za veliki broj radnika ne obezbjeđuje ekonomske uslove za reprodukovanje. Međutim, sistem se održava upravo pod pritiskom visoke nezaposlenosti.
Proizvodnja sporo raste. Na njen nivo veći uticaj imaju prirodne sile nego vlasti. Privredna struktura je loša. Prognoze realnog privrednog rasta i optimalizovanja privredne strukture nisu povoljne. Očekivani profiti i efikasnost investicija u proizvodnji nisu visoki. Kamatne stope rastu. Deficit trgovinskog bilansa raste. Domaća roba relativno sve manje učestvuje u domaćoj potrošnji. Iako su plate u prosjeku male, one ipak rastu brže od produktivnosti rada u proizvodnji. Rast potrošnje preko rasta plata, u uslovima sporog rasta proizvodnje, vrši pritisak na rast cijena. Uopšteno, rast potrošnje (javne i lične) iznad produktivnosti u proizvodnji uvijek završava rastom cijena.
Dakle, posljednjih mjeseci istovremeno se suočavamo s rastom cijena, gotovo stagnacijom proizvodnje i visokom nezaposlenošću... Ulazimo u stagflaciju, jedno od najtežih stanja ekonomije.
Bitka protiv stagflacije je teška. U zemlji kao što je BiH još i teža. Da bi se smanjila inflacija potrebno je smanjiti potrošnju ili povećati proizvodnju. Da bi se povećala proizvodnja potrebno je povećati investicije i potrošnju. Ako smanjite potrošnju, zaustavićete rast cijena, ali ćete izgubiti uslove za povećanje proizvodnje. Ako povećate proizvodnju preko povoljnih kredita (smanjite kamatnu stopu, odnosno stopu obavezne rezerve) obezbijedićete rast, ali i rast tražnje, što će povećati cijene. Dakle, "prvi nivo" ekonomske logike ne pomaže mnogo. Stagflacija zahtijeva ozbiljno proučavanje ekonomskog stanja i strukture zemlje i definisanje specifične ekonomske politike koja zemlju istovremeno treba da oslobodi inflacije i stagnacije. Vlasti BiH su za ovu godinu predložile niz mjera ekonomske politike usmjerenih na rast proizvodnje, zaposlenosti i zaustavljanje rasta cijena. Nažalost, one su pretežno na "prvom nivou" ekonomske logike. Njihovo djelovanje neće riješiti problem stagflacije. U nekim aspektima će je i produbiti. Pred vlastima u BiH je do sada najveći ekonomski izazov. Nečinjenje, pogrešna ekonomska politika, politizacija situacije i improvizacije neće pomoći. Za rješavanje stagflacije treba ekonomsko znanje. Godinama je ekonomija potiskivana i pretvarana u ekonomiju politike, ali se ovdje vratila kao bumerang zvani stagflacija. Iskustvo pokazuje da veliki broj političara nije dobio bitku protiv stagflacije i nestali su sa scene. Ostale su samo ružne uspomene na period njihove vlasti. Oni koji su dobili tu bitku počeli su da vjeruju više u ekonomsku nauku nego u vlastitu ideologiju. Šta će biti u Bosni? Jednostavno i najvjerovatnije rješenje biće nečije saopštenje da BiH ne prijeti stagflacija i da vlasti imaju jasnu viziju rješavanja svih problema, a stagflacija je priča kojom se zabavljaju dokoni profesori. U tom slučaju, opredijelićemo se za spontani izlazak iz stagflacije, čiju će cijenu platiti stanovništvo drastičnim smanjenjem standarda.