Bez obzira na prvi šok u javnosti koji je izazvao prijedlog ekonomske politike i nacrta budžeta za sljedeću godinu, kojim su planirane poprilične uštede u javnoj potrošnji i smanjenje plata budžetskim korisnicima te ukidanje pojedinih agencija, trebalo bi da bude svima jasno da su rastrošna vremena davno prošla.
Mora se voditi računa da svaka marka koja uđe u budžet bude i potrošena na najracionalniji način.
Planirane uštede po raznim pozicijama će iznositi 114 miliona maraka, od čega su 56 miliona uštede na platama.
Štedjelo se na svim budžetskim korisnicima, počev od predsjednika Republike, Vlade, Narodne skupštine i Vijeća naroda.
Premijer Aleksandar Džombić i njegova vlada nisu imali drugi izbor nego da na realnoj osnovi predlože budžet koji će nerednih dana biti glavna politička tema u Republici Srpskoj.
Sasvim predvidivo rašće i pritisak u samoj vladajućoj strukturi da budu izvršene određene rekonstrukcije u Vladi pa i do zahtjeva za smjenom premijera Džombića, a što znači i pad čitave Vlade, kojeg bi željeli prikazati kao glavnog krivca što je ekonomska situacija, takva kakva je, mučna i teška. To su u suštini nepotrebni politički igrokazi u vremenu kada je posla i novca sve manje, a socijalni pritisak sve veći.
Istina, u sadašnjoj vladi ima ministara i službenika kojima je davno istekao rok trajanja, koji su svojom nekompetencijom, neznanjem pa i bezobrazlukom doprinijeli da u njihovim resorima problemi budu daleko veći, ali veći dio njih pokušava pronaći način da sistem što stabilnije fukcioniše.
Ako je Džombić imao hrabrosti da predloži ovako rigorozan budžet onda bi bilo poželjno da imenuje i one koji mu u Vladi otežavaju posao.
Ono što se Vladi sigurno može zamjeriti je što i do sada nije imala hrabrosti da ranije krene u najavljene rezove, da smanji administraciju, da sredi stanje u javnim preduzećima među kojima se posebno izdvajaju "Željeznice" i "Šume", a i ostalim koja su potpuno prebukirana nepotrebnim viškom radnika.
Što se odlučnije nije uhvatila s rastrošnim direktorima koji su godinama i naplaćivali radno mjesto koje su ugurali u sistematizaciju.
Politika čuvanja socijalnog mira zapošljavanjem nepotrebnih radnika u javna preduzeća ima samo kratkoročni efekat, dok dugoročno ona djeluje razarajuće za čitav privredni sistem.
Takvi ljudi samo imaju privid da nešto rade i da za to primaju nekakvu platu, dok je praktično njihova produktivnost minimalna, a troše resurse čitavog društva, jer se njihove plate uglavnom isisaju iz budžeta. Tačnije, ono malo zdrave privrede što je još ostalo.
I to, Vladi može biti zamjereno da nije pridavala više pažnje realnom, proizvodnom sektoru, da je ignorisala iz ovog ili onog razloga, političkog ili socijalnog, vapaje privrednika da se guše u nelikvidnosti, nesrazmjerno visokim davanjima u fondove, bespotrebnim taksama, nelojalnom konkurencijom iz uvoza kada je u pitanju prehrabena industrija.
Spisak zamjerki bi u suštini bio dugačak, ali je krajnje politički nekorektno, netačno reći da je Vlada, ili Džombić, isključivi i jedini krivaci za ovako teško ekonomsko stanje.
Vrijeme velikih priča je prošlo. Ukoliko se želi sačuvati ekonomska, ali i politička stabilnost, onda je predloženi budžetski okvir dobra polazna osnova da u vezi s njim bude postignut dogovor prvenstveno vlasti i socijalnih partnera
I bolje uređene i bogatije zemlje u regiji, kao što su Srbija, Hrvatska ili Slovenija, bukvalno se bore na ivici bankrota, sa socijalnim tenzijama koje svakodnevno prijete da prerastu u ulični bunt.
Ono što je Vlada uspjevala, a to upravo pokušava i prijedlogom ovog budžeta, da održi fiskalnu stabilnost, da za iduću godinu rasporedi prihode tako da ne bi došli u stanje da ga zakucamo na nulu do maja ili juna. I šta onda dalje?
Vrijeme velikih priča je prošlo.
Ukoliko se želi sačuvati ekonomska, ali i politička stabilnost, onda je predloženi budžetski okvir dobra polazna osnova da se u vezi s njim postigne dogovor, prvenstveno vlasti i socijalnih partnera, sindikata zaposlenih u javnom sektoru.
Upravo su oni i najveće "žrtve" zbog najavljenog smanjenja plata za deset odsto.
Tačno je da će veoma, veoma teško biti ubijediti prosvjetne radnike da moraju prihvatiti činjenuicu da će im primanja biti smanjena i do 100 KM mjesečno u situaciji kada rastu troškovi života, hrana je sve skuplja, a nova garderoba postaje luksuz.
Kako policajcu ili medecinaru objasniti da je 600 ili 700 KM dovoljno da na najbolji i savjestan način rade svoj posao?
Od stava sindikalnih lidera hoće li podleći politikanstvu ili realno sagledati činjenice zavisi da li kao društvo ulazimo u turbulentnija socijalna dešavanja.
Činjenica da više novca u budžetu jednostavno nema, ali da se detaljnijom analizom i kroz ovakav budžet provuklo nekoliko stavki koje bi mogle biti preispitane. Ima tu još rupa kroz koje nepotrebno curi novac koji može biti usmjeren u realni, proizvodni sektor, podsticaje ili razvojne programe, koji treba da donesu dobit.
Ono sa čime su danas suočeni radnici javnog sektora zaposleni u privredi već godinama proživljavaju, plate su smanjene i neredovne.
Teret krize moraju svi da podnesu. Toliko, valjda, znaju i u sindikatima.