Dok nekom ne smrkne, drugom ne svane. Većini građana BiH, posebno onima u Federaciji BiH, mogao bi pasti još teži mrak na oči ako vlasti ispune obećanja data Međunarodnom monetarnom fondu, od kojeg zauzvrat očekuju više od dvije milijarde maraka kredita. Nema džabe ni kod stare babe, pa tako ni kod MMF-a.
Da bi dobili novac iz Vašingtona, koji bi pomogao u saniranju udara globalne krize u cijeloj državi i spasio FBiH od finansijskog kolapsa, vlasti u ovom entitetu moraju "uštedjeti" više od 400 miliona KM.
Nema ovdje zabune i niko ni ne pomišlja da će se proces štednje ogledati u tome da će ministri, premijeri, načelnici i parlamentarci nabaviti kasice prasice i u njih odvajati bar polovinu svojih basnoslovnih plata. Zacrtani višemilionski iznos dobiće kresanjem izdvajanja za fondove zdravstvenog osiguranja, osobama s invaliditetom poručeno je da ne računaju na zakon o svojim osnovnim pravima, sarajevskim fakultetima smanjen je dotok novca. Nešto će se ušićariti i izmjenama državnog zakona o akcizama jer ćemo nezajažljivoj administraciji davati više priloga od svake ispušene cigarete i ispijene kafe. Bude li to nedovoljno možda nam, kao što se nedavno desilo u jednoj kineskoj oblasti, vlastodršci narede da svako od nas udvostručiti dnevnu dozu nikotina i tako podrži domaću duhansku industriju. Kazna za neposluh je otkaz s posla. Zasad samo u Kini.
Kod nas je generalno pospremanje zbog gosta zvanog MMF uveliko počelo. Federalni inspektori su već pred vratima više od 20.000 firmi u potrazi za neprijavljenim radnicima. Računaju da pronalaskom oko 50.000 nesretnika koji rade na crno i kažnjavanjem njihovih poslodavaca izrabljivača mogu namaknuti dodatni novac u državnoj kasi. Ako nekom biznismenu na um padne da inspektorima pred nosom zatvori vrata svoje firme i poturi tablu s natpisom "ne radimo zbog krečenja" rebnuće mu dodatnu kaznu. Sami su krivi što su živjeli u ubjeđenju da našu vlast ništa neće natjerati da počne insistirati na poštivanju Zakona o radu. Ne piše se dobro ni radnicima nekolicine javnih preduzeća čiji menadžment godinama samo povećava gubitke firmi. Najavljeno je da će ove kompanije ostati bez subvencija iz federalnog budžeta, od kojih su tradicionalno isplaćivane zaostale plate i sprečavani generalni štrajkovi. Njihovi direktori, s platama i desetostruko većim od prosjeka FBiH, godinama nisu dirani pa im ni sada ništa neće faliti.
Nije nikakva utjeha ni to što penzionerima, navodno, vlast neće gurati ruku u džep zbog sveopšte štednje. Prosječna penzija od oko 330 maraka ionako je sadaka čijim se smanjenjem samo može umirovljenike i zvanično osuditi na smrt izgladnjivanjem.
Predstavnici vlasti još nisu saopštili sve "mjere" koje će morati poduzeti kako bi se domogli MMF-ovih milijardi. Kažu da su te mjere nepopularne i da im se ne raduju. Potpuno razumljivo i uvjerljivo objašnjenje. Jer, valja u ovoj godini od usta uzimati onim istim ljudima koji bi trebalo nekako da preižive krizu do naredne (izborne) godine kako bi mogli doći do glasačkih mjesta i izabrati svoju vlast.
Jedan od rijetkih političara koji trenutno nije u poziciji da misli o raspoloženju birača 2010. godine je premijer Federacije BiH Nedžad Branković. Iako će se on zbog svoje funkcije "uštedama" morati najviše zamjeriti građanima, sigurno ga je sunce ogrijalo zbog restrikcija koje je zatražio MMF. Udarne teme sad su milijarde, recesija, stezanje kaiša, očuvanje radnih mjesta, rebalansi, a njegovu smjenu gotovo niko više ne spominje. Primirila se opoziciona SDP koja mjesecima traži da Branković odstupi s premijerskog položaja. Utihnuo je i njegov stranački šef Sulejman Tihić i više ne ponavlja da je nemoralno da čovjek optužen za zloupotrebu položaja bude predsjednik Vlade FBiH. Svjestan je lider SDA da bi sada u svojoj stranci teško našao drugog čovjeka spremnog da sjedne na čelo Vlade i donosi nepopularne mjere. U ovom dijelu priče nema naivnih igrača, pa stoga Brankovića nikako ne treba sažaljevati i gledati ga kao žrtvenog jarca. Zna on odlično da stvarna moć nije u zvaničnoj instituciji vlasti, već u stranci. Zato je, nedavno, nakon podignute optužnice protiv njega više puta i ponovio da mu je interes stranke iznad svega. Isto tako i najveća kazna bila bi da mu stranka okrene leđa. Brankovića su njegovi stvarni šefovi, privremeno, ostavili na miru.
Može zato bez prevelike sekiracije tvrditi da će, umjesto primanja hiljada invalida, "radije od krize spasavati cijelo društvo". Neće premijer u toj spasilačkoj misiji izvući deblji kraj. Ostane li još koja hiljada ljudi bez posla, neće biti masovnih protesta kao ni do sada. Blokiraju li demobilisani borci još koji put saobraćajnice i kantonalne vlade, začepiće im usta tvrdnjom da im nije on, nego parlament, obećao naknade. Provale li opet nezadovoljni invalidi u skupštinsku salu, ponovo će im vješto zbrisati uz naknadno objašnjenje da je imao hitne i iznenadne pregovore s poljoprivrednicima. Zbog famoznih budžetskih ušteda može komotno inicirati i uvođenje poreza na dobrodošlicu u Federaciju BiH. I za to bi našao neki izgovor krijući se iza uslova kreditora iz Vašingtona koji nude milijarde ili navodeći primjer Kanade, u kojoj se kupovinom nekretnine ovaj porez zaista plaća.
A nepopularne mjere i građani? Ništa strašno. Ko preživi prepričavaće vic da u Bosni ništa nije uspjelo pa nije trebalo da uspije ni recesija. A Brankoviću bi, umjesto "Vlada ima instrumentarije", nova poštapalica mogla biti "hvala krizi i MMF-u".