Teško, pesimistično vrijeme. Privredna aktivnost u Bosni i Hercegovini je gotovo zamrla, posebno građevinski sektor, koji je potpuno na izdisaju i na prste mogu biti nabrojana novootvorena gradilišta. Statistika nikako nije na našoj strani, u novinama već mjesecima gotovo da nema pozitivne ekonomske vijesti.
Iz mjeseca u mjesec sve je više nezaposlenih, zatvaraju preduzeća, obrte, radnje. Samo u martu bez posla je ostalo nešto više od 6.000 ljudi. Prema pouzdanim procjenama u Republici Srpskoj za nekoliko mjeseci biće više penzionera od ukupno zaposlenih. Cijene konstantno rastu. Ekonomska kriza, kažu neki stručnjaci, tek sada pokazuje pravu snagu.
To su i konkretni problemi koji najviše brinu građane. Koliki pesimizam vlada pokazuje i istraživanje GfK centra po kojem dvije trećine njih smatra da se stanje neće mijenjati još najmanje naredne tri godine.
Puno pričam sa ljudima iz biznisa, građevinarstva, poljoprivrede, raznih oblasti i svi imaju skoro identičnu priču, rate kredita sustižu jedna drugu, država povećala poreze i namete, te moraju da otpuštaju radnike, a onima koji ostaju smanjuju plate.
Novca je jednostavno sve manje. Većini je gotovo svega preko glave i sve bi rado prodali samo da naleti neki strani kupac. Da se riješe problema i svakodnevne jurnjave od radnika do banaka.
Često razmijenim mišljenje i sa bankarima, dobro poznaju ekonomska kretanja. Uglavnom hvataju vijesti da li im je klijent još siguran i može li vraćati kredit. Veoma malo ima novih plasmana.
"Mi vapimo za novim dobrim projektima. Sad možemo u Republiku Srpsku plasirati 200 miliona maraka, ali nemamo projekata. To je glavni problem", priča Ivan Vlaho, direktor UniCredit banke. I potpuno je u pravu. Pogotovo što su rijetke komercijalne banke koje mogu uopšte finansirati krupnije investicione zahvate.
Danas ne postoji niti jedan strateški projekat koji bi mogao biti realizovan ove godine. Ne znam za njega. Uglavnom se sve svodi na najave inicijative, ideje, razgovore, obećanja. I sve to negdje u toj priči nakon nekog vremena bude izgubljeno, zaboravljeno.
Ovih dana Vlada Republike Srpske odradila je svojih prvih sto dana. Puno je komentara i ocjena, od pozitivnih do negativnih, od pohvala do kritika, ali iz kojih se ipak može izvući jedinstven zaključak da je premijer Aleksandar Džombić sa svojim timom manje-više ispunuo očekivanja javnosti i uradio koliko se i moglo.
Nerealno je bilo i očekivati da će u političkim okolnostima u kojima je preuzeo dužnost, od bošnjačkog osporavanja potezanjem vitalnog nacionalnog interesa do referenduma, za tri mjeseca Vlada uspjeti da uradi puno, puno više.
Vlada se uglavnom trudila da ispuni svoj strateški ekonomski cilj, a to je očuvanje fiskalne i socijalne stabilnost. Pokušavali su i da pomognu gdje god su mogli od seljaka, radnika do boraca i invalida.
Pokrenuti su i procesi koji bi trebalo da završe reformom penzionog sistema, zdravstva i javne uprave. Najavljeni su i mogući investicioni koraci u energetski sektor, pa se zaista puno, puno hrabrije krenulo sa izmjenom zakona i pravilnika koji bi taj segment pokrenuli sa mrtve tačke.
Donesena je odluka da "Elektroprivreda" iz sopstvenih izvora i kredita investira u hidroelektanu Dabar iz sistema Gornji horizonti, dok se očekuje i objavljivanje tendera kojim bi bio pronađen strateški partner za izgradnju četiri hidroelektrane na Drini.
Koliko je danas neiskorišten energetski potencijal Republike Srpske govori i podatak da bi svaki građanin godišnje bio bogatiji za 7.000 maraka ukoliko bi bili iskorišteni hidroenergetski resursi. Stoga bi u narednom periodu to trebalo da bude glavni motiv da budu i konkretizovane sve pomenute najave.
Takođe je i veća aktivnost u vezi sa realizacijom autoputa do Doboja u čijoj se izgradnji velik dio domaćih građevinara vide. Sve u svemu nije da nije bilo aktivnosti, ali postavlja se pitanje da li se moglo više, odlučnije.
Vjerovatno da. Međutim, bilo bi sasvim nepravedno i nepošteno za sve probleme sa kojim se danas susreće ovo društvo kriviti samo Aleksandra Džombića i njegove ministre. Povukli su oni i simbolične, ali popularne mjere kao što su uštede za troškove mobilnih telefona, korištenje službenih automobila i slično.
Ali, ipak, ostaje ovo, ali koje se odnosi zaista na ključne zaokrete, a koji kad-tad moraju biti napravljeni, a odnosi se na promjenu političke filozofije o ulozi i vlasti za budućnost jednog društva.
Vlada ne može biti samo vatrogasac koji će s vremena na vrijeme gasiti veće i manje socijalne požare u trošnoj i siromašnoj kući, već mora imati viziju, plan, cilj i kadrove kako bi zakonski prilagodila, projektovala, osmislila, uradila ama baš sve da bi bili stvoreni uslove kako bi građani svojim radom mogli da ostvare pristojan, normalan život.
Konkretno rečeno, jedan od prvih takvih zaokreta mora biti kad-tad duboki rez u javnim preduzećima i upravi. Ta dva segmenta danas se iskuljučivo posmatraju sa socijalnog aspekta. U njima ima hiljade radnika, koji, sasvim sam siguran, ne zarade ni pola plate koju redovno dobijaju svaki mjesec.
Nije dovoljno deklarativno se založiti, napraviti strategiju i vrtjeti je medijski kao nešto što je samo po sebi dovoljno, već treba pokrenuti čitav taj mehanizam, razbuditi ljude u tom sistemu vlasti, natjerati ih da rade, osmišljavaju i sprovode te zacrtane zadatke. Natjerati ih da budu odgovorni. To bi trebalo da bude strateški cilj Vlade. Natjerati ljude u vlasti, javnoj upravi i agencijama da rade, da stvaraju društveni ambijent u kojem ima smisla baviti se biznisom, živjeti i stvarati.
Teško da će privreda, odnosno preduzeća koja stvaraju novu vrijednost, moći još dugo nositi teret glomazne, a poprilično neefikasne uprave, počevši od opštinskih preko raznoraznih entitetskih uprava do agencija.
To je jednostavno nemoguća misija.