Opet se i još jednom pokazalo da je "ceo svet protiv nas"! Takvo što se samo nama događa! Mi jednostavno drukčije ne možemo i ne znamo ili nam je u našoj višestoljetnoj inertnosti jednostavno tako lakše živjeti svoju laž i onu istočnjačku predanost fatalizmu, koja je trajno kontaminirala naše tragično smiješne prostore, naše umove.
Lakše je svuda oko sebe vidjeti neprijatelje i zavjere, premda ni njih ne nedostaje, nego se suočiti ili trajno suočavati sa samim sobom, sa svijetom u kojemu smo. Ljepše se samozaljubljeno diviti ljepotama i nadmoćima vlastitoga mi, kolektivno-mitskim, vjerskim, nacionalnim, kulturološkim značajkama našeg tako superiornoga mi?!
Islamizacija Sarajeva o kojoj s utemeljenjem i bez imalo zazora govori Walter Mayr u predbožićnom njemačkom "Der Spiegelu" jedna je od onih slika koja nam je o nama samima došla izvana, gdje se upinjemo pokazati lijepima i pametnima, te nadasve tolerantnima, a otkud nam, uvjereni smo, dolaze samo znaci islamofobije kojekakvih briselskih i inih sultana. Novi odgovor na pitanje "ogledalce, ogledalce..." nimalo ne štedeći ono što više sebe zove glavnim gradom BiH nego što bi to bio, blagi je šamar istine na koji su nervozno reagirali za kritiku i samokritiku nespremni oni koji bi da ih se smatra intelektualcima tolerancije i suživota u "metropoli minareta".
U gradu i zemlji u kojoj je toliko toga uništeno, najustrajniji su u "obnovi" graditelji fizičkih i mentalnih minareta, džamija, ali i drugih tzv. vjerskih objekata koji bi trebali biti bogomolje, a ustvari su karaule na granicama svjetova, simboli prijetnje drugome i drukčijemu. Najčešće su to arhitektonske rugobe i spomenici bestidnom urbanističkom nasilju. "Sakralne nakaze" kojima je jedina zadaća vizualno-ideološki bojevati i dominirati nad panoramom nacionalno-vjerskog kiča i blasfemije.
Na poseban način to, i ne samo po brojnosti, vrijedi za džamije što nimalo slučajno imenuju i rijetki Mayrovi sarajevski sugovornici upirući prstom ne samo u estetiku i arhitekturu, nego i u ideologiju tog novog oblika religijskog nasilja. Obranaši tog i takvog religijsko-ideološkog kiča kažu da je ustvari samo riječ o obnovi stotina u ratu srušenih bogomolja, a cinici među njima, poput reisa, da je to odgovor (inat!) rušiteljima džamija. U Bosni postoji uzrečica da se "iz inata samo govna jedu"! Kad, međutim, ozbiljne ljude pitam zašto se grade tolike džamije, odgovaraju mi da su to namjenski donirana sredstva iz islamskih zemalja za izgradnju džamija.
Ali, pobogu, gdje im je doza kritičke mjere da vide kako Zapad donira za obnovu kuća, stanova, za izgradnju infrastrukture, za izgradnju države i sl., i zar ne mogu reći svojim prijateljima (ako su prijatelji!?) da su im sada potrebnije tvornice za npr. žene Srebrenice ili srebreničku siročad, za muslimanski živalj, ako već ne žele graditi za kaure, kao taj nadasve mrski, islamofobični i neprijateljski Zapad.
A onda bi taj naš osiromašeni i nimalo manje od svojih u miru, kao od tuđih u ratu opljačkani svijet, kad se zaposli, kad riješi socijalni status, sam sebi i po svojoj mjeri gradio džamije. No, očito je tim misionarima važnije taj narod, osobito ženski dio te populacije, držati u nepismenosti i neznanju, u besposlenosti i fatalističkoj predanosti nekakvom bogu, okrenutog džamiji i tamošnjoj doziranoj socijalnoj pomoći (javna su tajna cijene nošenja brade i skraćenih hlača, pokrivene glave ili feredže), nego ga opismenjavati i osvješćivati ga, osposobljavati za zreo i odgovoran život. Jer, onda bi se moglo postaviti pitanje, po onoj staroj kineskoj: "Zašto mi daješ ribu, zašto me ne naučiš da je sam ulovim?"
Strah od tuđeg kritičkog mišljenja ili, ne daj Bože, samokritičnosti (oboje se kvalificira islamofobijom, pojmom za koji su ti nazoviintelektualci nedavno čuli!) vidljiv je na sve strane, čak u tzv. intelektualnim elitama ponajviše. I dok se na dnu vjerske piramide vjernici još zezaju pa se pitaju zašto islam obećava muškarcima na onom svijetu hurije, a žene ponovno zapostavlja i ne obećava im hurijce; oni u vrhu nemaju hrabrosti upitati se, dok se dive Ahmedinedžadu i njegovu četrdesetominutnom govoru o Ibn Sinu, kako je moguće da takav čovjek u krvi guši svaku slobodnu misao.
Da se u zemlji kojom vlada "vjerski zvaničnici protive ženama u vladi", da se "opozicijski lideri proglašavaju Božjim neprijateljima", da ih se nimalo ne tiče što je nedavno preminuli ajatolah Husein Ali Montazeri bacio "fetvu protiv režima u Teheranu" zbog diktature koju drži "protivnom islamu".
Upravo zbog opće korumpiranosti po kojoj su mogući sarajevska džamija na dječjem igralištu na Breki, na trgu na Ciglanama ili usred parka u Bosanskom Petrovcu, kao i crkva u dvorištu Fate Orlović, ili mostarski crkveni toranj koji se takmiči s Babilonskom kulom! Upravo zbog opće istinske nevjere, licemjerja, tj. zbog ideologizirane vjere ili političke religioznosti koju Walter Mayr odčitava kao opasnost za sekularnu BiH, a koja potječe od "političkih i duhovnih vođa u državi", koji djeluju "u svojoj nemoći, pohlepi i želji za osvetom"!
Međutim, porazna slika koju nam o nama šalje netko sa strane, a koja bi trebala biti indikator općeg stanja duha, proizvela je, umjesto zapitanosti ili kritičke odgovornosti, niz glupih i primitivnih reakcija tipa da se džamije samo obnavljaju a ne i grade tamo gdje ih nikad nije bilo ili da to hoće reći Bošnjacima muslimanima kako su nepoželjni u Europi i slično. Svi nas mrze?! Svi su protiv nas! A zna se i zašto? Smiješno!