Navrh mi jezika da kažem kako nekolicina mojih prijatelja i ja tiho patimo što (valjda) samo na Hrvatskoj televiziji (HRT1) može da postoji emisija poput "Petog dana", u kojoj se pet pametnih intelektualaca nepunih dva sata sito napriča o četiri aktuelne teme i snagom svojih argumenata znanja, erudicije i iskustva prokomentarišu dobre i loše strane svjetskih i domaćih aktuelnosti i dešavanja.
Ima čovjek šta da čuje, a naravno i nauči, pa makar i kako pet intelektualaca kritikujući i ne štedeći svoju državu, grade i ljube istu, jer je lijepa i jer je njihova.
Milina ih slušati, iako, brat bratu, zajedno imaju ukupno, ni manje - ni više, nego 300 godina - Velimir Visković rođen 1951, pa ima 60 godina; Slaven Letica rođen 1947, pa ima 64 godine; Igor Zidić , rođen 1939, pa ima 72 godine; Zvonko Maković, rođen kad i Letica, pa i on ima 64 godine, i voditeljica Milana Vuković-Runjić, najmlađa, rođena 1970, 40 godina. Ali, mislim, ako imaju emisiju na državnoj televiziji, onda je to i neka državna politika. Čisto mi to dođe logično i za svaki respekt.
Kod nas je, međutim, sve prisutniji i sve zvaničniji trend, naročito u kulturi (a ne u fudbalu), da su oni, tj. mi, preko 40 već dinosaurusi, a oni još stariji "čuđenje svijetu" što i dalje misle, pa onda i hodaju.
Uvukao se u nas, za koju godinu pedesetogodišnjake, (da ne krijem, meni je 47) neki čudan strah da smo višak u svakom, a pogotovo javnom životu i sve čekamo da nam neki mladac/ica izorganizuje kakav horor kamp u nekoj dubokoj šumi i ostavi nas da tiho odumremo. Tako su, bar legende kažu, u dalekoj prošlosti Eskimi (mada neki kažu da su to radili i Japanci) odnosili u duboki snijeg svoje stare, jer za žvakanje koža divljih životinja nisu bili od koristi kad ostanu bez zuba. Mislim nisu bili od koristi samima sebi, a pogotovo mlađim Eskimima.
Mada mi, ruku na srce, i nemamo baš neke velike veze s Eskimima (što nije slučaj sa legendama), ukaza se, evo, utjeha da će nas ova tek stasala 2011, Andrićeva godina, (po)vratiti živima. Ne zato što ćemo svi zajedno obilježavati činjenicu da je prošlo pet decenija otkako je veliki Ivo za veliku "Na Drini ćupriju" dobio veliku Nobelovu nagradu, nego što će u godini književnog slavoluka neko javno podsjetiti i da je Andrić svoje i naše remek-djelo napisao u 53. godini života!!!
SLIKA DRUGA
Sjećam se, "Ćupriju" sam pročitala sa 15 godina, a onda mi je mama svečano za 18. rođendan poklonila komplet Andrićevih knjiga.
Iz impresuma: Ivo Andrić, "Sabrana djela" udruženi izdavači: "Svjetlost", Sarajevo, "Prosveta", Beograd, "Mladost", Zagreb, "Državna založba Slovenije", Ljubljana, "Misla", Skopje i "Pobjeda", Titograd.
Štampala "Budućnost", Novi Sad, izdavač sarajevska "Svjetlost", 1981. godina, tiraž 24.000 primjeraka.
Šest republika (i da li slučajno, samo jedna pokrajina?) udružile su svoje izdavače, kako bi Ivu Andrića (šest godina poslije smrti književnog genija) simbolično štampala cijela Jugoslavija! (Sjećam se da je jedan moj drug, koji je u to doba pušio drinu bez filtera, jedini naglas primijetio da je ta edicija - latinična).
Ako me pamćenje dobro služi (ipak sam ja starija), da li u to vrijeme, ili prije ili kasnije svejedno, u kući glavnog izdavača, sarajevske "Svjetlosti", radio je (i direktorovao) Gavrilo Grahovac, aktuelni ministar kulture i sporta u Vladi Federacije BiH, koji se zbog "izmjena protokola" nije pojavio na višegradskom sastanku trojice ministara 5. januara.
Nebojša Bradić, ministar kulture Republike Srbije, Sredoja Nović, ministar civilnih poslova u Savjetu ministara BiH, i Anton Kasipović, ministar prosvjete i kulture Republike Srpske, bio je Grahovcu prihvatljiv sastav, dok se, među iste, nije "umiješao" Emir Kusturica.
Glupost je provjerena glasina!
Vidim Bosnu i Hercegovinu kako zajedničkim snagama podržava snimanje filma "Na Drini ćuprija".
Vidim Bosnu i Hercegovinu kako zajedno slavi "Oscara".
Vidim Lenona, jutros sam sa Elvisom popila kafu u "Mercatoru".
Dobro je što mi ovakvi starimo i što znamo da (još) vrijedimo. Čak i kad haluciniramo. Jer, MI smo čitali Andrića.
A i on je živ. Ima 119 godina. Zna Kusturica.
SLIKA 3
U jednoj državi jednom je ministru/ici svanuo prvi radni dan. Stigao/la je u svoj kabinet u osam ujutro. Već nešto iza devet časova rekao/la je svojoj sekretarici da mu/joj spoji vezu sa jednim/om direktorom/icom jednog muzeja. Kad je veza uspostavljena, ministar/ica je rekao/la direktor/ici muzeja da je prethodni/a ministar/ica vratio/la slike iz Kabineta u muzej i da su sada zidovi tako prazni... Direktor/ica muzeja je pitala ministra/icu zar su zidovi prvi problem koji on/ona ima u ovoj državi. U slušalici je nastala neprijatna tišina.
U jednoj državi jedan je predsjednik vlade poslao jednog ministra u šumu, u jedno selo bez struje, jer taj ministar nije održao obećanje da će struje biti onoga dana kada je obećao. U šumi, a i u selu, je nastala neprijatna tišina... Ali je došla struja.
I ministar/ica će dobiti slike. Manje zbog (svoje) mladosti. Više zbog zidova.