Da ponovimo lekciju iz prošlosti: bivši režim je bio jednopartijski, sve su važne odluke dolazile iz Centralnog komiteta Saveza komunista, koje je onda dobro organizovana partijska baza provodila u život. Nije bilo opozicije, nije bilo suprotnih mišljenja, nego su parlamenti, savezni i republički, diskutovali o načinu kako direktive sprovoditi u djelo. Koliko su postavljeni ciljevi bili dobri ili loši ovom prilikom se nećemo baviti.
A onda smo svi u ogromnoj većini objeručke prihvatili višepartijski sustav, konačno se moglo i javno suprotstaviti nekim odlukama. Konačno je došla sloboda mišljenja i govora, nije se moralo paziti šta će se reći, mislili smo da će sukob mišljenja donositi najoptimalnija rješenja. No, izgleda da su te naše nade uveliko iznevjerene. Kao prvo stvorene su nacionalne stranke, čiji je glavni cilj borba protiv pripadnika drugih naroda, a za očuvanje nacionalnog identiteta. Do današnjih dana to je ostala floskula, jer se partijsko članstvo jedne nacionalne partije bori uglavnom za svoje pozicije i pozicije svojih partijskih drugova.
U širokoj skali naših stranaka, kojih ima gotovo trocifren broj, osim nacionalnog identiteta ne raspoznaje se šta ta partija hoće, šta joj je cilj. Osim opštih fraza o demokratiji, poštovanju ljudskih prava, nije jasno da se neko više bori za socijalnu pravdu, za veće ili manje poreze, za privatizaciju svega i svačega, za ravnopravnost spolova i tako dalje. Svaka od partija na našem političkom nebu sve je to smiješala u konglomerat u svojim programima, kojih se baš mnogo članstvo ne drži. Naše stranke, osim nacionalne obojenosti, ne zna se šta zastupaju, tu je pomiješana i ljevica i desnica, liberalna nastojanja, kao i konzervativno viđenje društvenih procesa.
Najvažnije za sve naše stranke je kadrovsko pitanje. Čini se da su partije i oformljene kako bi svoje ljude razmještale po unosnim pozicijama, državnim nadleštvima, dobro plaćenim komisijama i nadzornim odborima. Svaka od ovih vladajućih stranaka ima široku mrežu svojih poslušnih članova na važnim mjestima gdje se vrti lova i dijele unosni poslovi. Koja će stranka više ovladati pozicijama s kojih može nadzirati tokove novca - to je osnovna politika današnjih partijskih čelnika. I stoga dolazi do sukoba između vladajućih stranaka, često se smatraju oštećeni u raspodjeli kadrovskih mjesta, pa onda nastoje napraviti dogovore, kompromise, da svi budu zadovoljni u lomljenju tog kadrovskog kolača, što je teško uskladiti.
Tako smo došli do toga da niko nigdje ne može mrdnuti, niko ne može napraviti neki posao a da nije uključen u stranku, formalno ili neformalno. Svi oni koji su se poslije rata obogatili, stvorili svoja mala privredna carstva, nisu to mogli učiniti bez podrške neke od jačih partija. Sprega između vrha stranke i novoformiranog tajkuna je neminovna. Zato je za sve one koji ganjaju svoje karijere, bilo poslovne, finansijske ili iz oblasti društvenih nauka ili kulture, obavezno da se priključe na bilo koji način vladajućoj stranci. Za to kod nas ima toliko prelazaka iz jedne stranke u drugu, jer ljudi jednostavno tragaju koja će im partija bolje pomoći u njihovim ambicijama.
Primjer Nikole Špirića nije usamljen. Današnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH promijenio je nekoliko partija, tražeći gdje će bolje i uspješnije ostvariti svoje političke ambicije. Nije mu ni najmanje bilo važno koja politička opcija šta zastupa. Još je interesantniji primjer Gradimira Gojera, koji je od aktiviste u SDP-u, preko nekih malih partija, došao do Stranke za BiH. Sjećam se kako je taj nekadašnji ljevičar euforično pozdravljao pobjedu Harisa Silajdžića na posljednjim izborima. Da sve bude zapetljanije, Gojer je nedavno preko televizije jasno i glasno zagovarao ljevičare, a istovremeno sjedi u desničarskoj Silajdžićevoj stranci.
Dječje bolesti našeg stranačkog višepartijskog parlamentarizma će dugo trajati, jer smo tek na početku. Ali do višestranačkog sustava kakav vlada u zapadnim državama dug nam je put. Do tada, za razliku od zapadnih zemalja, svi oni koji nisu stranački organizovani nemaju nikakve šanse za ličnu afirmaciju i napredak ni u jednoj državnoj oblasti. Obično zaposlenje će član vladajuće stranke prije dobiti nego oni jadnici što su ni na nebu, ni na zemlji. I niko ne pita za znanja i vrijednosti pojedinog radnika i stvaraoca, jedina legitimacija za uspjeh u životu je ona stranačka.