Ovih dana političke strasti u BiH uzburkala je iznenađujuća izjava premijera Turske Redžepa Tajipa Erdoana, koji se, ispovijedajući se na sastanku Stranke pravde i razvoja, čiji je lider, sjetio svog posljednjeg razgovora sa Alijom Izetbegovićem: "Kad sam ga posjetio u bolnici u Sarajevu, rekao mi je: 'Ostavljam ti Bosnu u amanet.
Bosna je ostavština Osmanlija.'" Turski političari vladajuće islamističke partije od početka svoje vladavine skloni su retoričkim akrobacijama u spoljnoj politici. Ministar spoljnih poslova Ahmet Davatoglu potpirio je sumnje u prijateljske odnose prema balkanskim zemljama svojom izjavom iz 2009. godine o "obnovi otomanskog Balkana". Nedavno je turski ministar za evropska pitanja Egeman Bagis izjavio da je Turska spremna izvršiti aneksiju Sjevernog Kipra ukoliko ne uspiju pregovori o ujedinjenju dvije zajednice na ostrvu. Kipar je oštro osudio ovu izjavu nazvavši je ciničnom, provokativnom i arogantnom. Premijer Turske Redžep Tajip Erdoan, i sam poznat po verbalnim ispadima u politici, jednom je zbog citiranja nacionalističkih stihova jednog turskog pjesnika završio i u zatvoru, nastavio je najnovijom resantimanskom tvrdnjom. Spoljna politika Turske utemeljena je na geopolitičkim stavovima sadašnjeg ministra spoljnih poslova Ahmeta Davatoglua sadržanim u njegovoj knjizi "Strateška dubina". Turska je sebi postavila prilično ambiciozne strateške ciljeve, da postane regionalna, a po mogućnosti u budućnosti i globalna sila, koje nastoji postići jednom robusnom operativnom spoljnom politikom i diplomatijom. Od pada Berlinskog zida i raspada SSSR stvorile su se geopolitičke okolnosti da se Turska okrene prema Kavkazu, Bliskom istoku i Balkanu i obnovi svoju "viševektorsku politiku" prema pojedinim regijama svoga uticaja. Turska je danas važna i uticajna muslimanska zemlja, sedamnaesta ekonomija na svijetu, osma ekonomija Evrope, članica NATO-a, koja ima veliku i snažnu armiju, sekularna država, što je čini prihvatljivom za Zapad kao model koji bi mogle oponašati ostale muslimanske i arapske zemlje. Turska formalno pretenduje na članstvo u EU, mada nije daleko odmakla na tom putu. Najveći zagovornici ulaska Turske u EU nisu Evropljani, već Amerikanci. Zvanična turska spoljna politika usmjerena je na rezultat: "nula problema sa susjedima". Turska je strateški saveznik SAD. Ova zemlja ima privilegiju da se povremeno suprotstavlja taktičkim odlukama SAD, ali ne i strateškim opredjeljenjima Amerike. Analitičari pokušavaju otkriti da li se u ovom "povrataku Turske" na zemlje svoje bivše vladavine na Balkanu radi tek o "imperijalnoj nostalgiji" ili o ozbiljnijim skrivenim interesima i namjerama? Neke inicijative zvanične turske politike izazivaju kontroverze i sumnje u njenu iskrenost. Turska je pokrenula inicijativu o formiranju balkanskog parlamenta, što je pokušaj institucionalizacije spoljne politike Turske prema Balkanu. U islamskim zajednicama zemalja Balkana postoji nastojanje da ove zajednice prihvate odlučujuću ulogu turskog reisa kao vrhovnog vjerskog autoriteta. U Srbiji Turska se nameće kao dominantan faktor u razrješenju pitanja vezanih za Sandžak, oblast pretežno naseljenu muslimanskim stanovništvom. Takođe, Turska se pojavljuje kao posrednik u razrješenju sukoba i odnosa unutar Islamske zajednice Srbije. Politički stavovi Turske u međunarodnim tijelima vezani za BiH ponekad se od strane srpskih predstavnika tretiraju kao otvorena pristrasnost na strani Bošnjaka. Na posljednjem zasjedanju Savjeta za implementaciju mira (PIK) donesena je odluka o suspenziji supervizije za Brčko distrikt i zatvaranju Kancelarije supervizora. Turska je bila protiv ove odluke i izdvojla je u kominikeu svoj stav. Pored toga, Turska je najavila da će nakon zatvaranja Kancelarije supervizora u Brčkom otvoriti svoje predstavništvo. Posebnu zabrinutost srpske strane u BiH izazvalo je pismo ministra spoljnih poslova Turske Ahmeta Davatoglua ministrima zapadnih država, u kojem poziva na ubrzanje pristupanja BiH prema NATO-u. Prizivanje Turske za jači angažman u BiH s vremena na vrijeme dolazilo je od pojedinih bošnjačkih vjerskih i političkih lidera iz BiH i regiona. Reis-ul-ulema Mustafa Cerić voli često da ponavlja na svojim hutbama vjernicima Bošnjacima da je "Turska naša majka", a muftija sandžački Muamer Zukorlić da Turska u Sandžaku ima "svoju djecu". Prilikom posljednje posjete Turskoj u svojstvu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je rekao za premijera Redžepa Tajipa Erdoana da on nije samo turski lider, "nego i naš", dajući do znanja da misli na Bosnu i na Bošnjake. Turski politikolog Erhan Turbedar smatra "da se sadašnja vlada Turske prema BiH ophodi kao neka vrsta matične države za Bošnjake u BiH". Jedno istraživanje javnosti koje je sprovela Organizacija za međunarodna strateška istraživanja (USAK) u Turskoj je pokazalo prije neku godinu da je BiH drugi najbolji saveznik Turske, odmah iza Azerbejdžana, koji je tradicionalno uvijek privržen Turskoj, pa onda dolaze SAD. Godinama se iz Evrope forsira pristup prema kojem bi Turska mogla biti most Evrope prema islamskim i arapskim zemljama Bliskog istoka. Nasuprot tome, kritičari ovog koncepta dokazuju suprotno, tvrdeći da Turska ne može biti most, jer je njena vladavina u prošlosti negativno percipirana u ovom dijelu svijeta kao osvajačka. Turska je možda dobar model većinske muslimanske sekularne zemlje za Zapad, ali ne i za arapski muslimanski svijet. Može li Turska biti most prema Balkanu? U turskoj politici ima određena doza ketmanstva, stare persijske vještine pretvaranja, skrivenih ciljeva i namjera, tajnih ili spinovanih taktika kojima je cilj da se druga strana zavara da bi se postigao određeni cilj. Dovoljno se sjetiti riječi kneza Janka iz Njegoševog "Gorskog vijenca": "Trgovac ti laže sa smijehom, žena laže suze prosipljući; niko krupno ka Turčin ne laže!" Problem je u tome što su svi nacionalni mitovi balkanskih naroda izgrađeni na antiotomanskoj matrici, što ne znači i antiturskoj matrici. Sve balkanske države, od Grčke, Bugarske preko Makedonije, Srbije i Crne Gore, imaju nacionalne i državne praznike iz perioda borbe za nacionalno oslobađanje protiv turske vladavine. Zato danas izjave o "obnovi otomanskog Balkana" ovi narodi primaju sa podozrenjem i nepovjerenjem zasnovanim na kolektivnim strahovima i iskustvima iz prošlosti. Šta je plitko u "strateškoj dubini"? Plitko je vjerovanje da savremena Turska može graditi dobre i prijateljske veze i odnose sa svim balkanskim zemljama i narodima, pozivajući se na zajedničko "otomansko nasljeđe", jer to nije moguće zbog različite percepcije te vladavine. Sa druge strane, zemlje koje su nekada bile pod turskom vlašću ne mogu voditi ozbiljnu i odgovornu spoljnu politiku na bazi mitoloških obrazaca i stereotipa iz prošlosti, kao da vrijeme stoji i da se ništa nije promijenilo. Dobri međudržavni odnosi podrazumijevaju razumijevanje ovog složenog političkog konteksta i racionalno uvažavanje interesa svih. Povremene oštre izjave turske strane u međunarodnim odnosima izraz su narastajućeg samopouzdanja Turske u spoljnoj politici i nove diplomatske orijentacije koja praktikuje "meku moć" podržanu ekonomskom i vojnom silom. Ipak, ovakve provokativne izjave kompromituju ozbiljnost izgradnje povjerenja u njene dobre krajnje namjere.