Narodne običaje često prate razne tajanstvene i mistične radnje koje narod čini u raznim prilikama i iz raznih pobuda, vjerujući da će mu to nekako pomoći i koristiti.
Običaji su se u narodu dosta množili, mijenjali i dopunjavali. U Beču je 1867. godine štampana knjiga Vuka Stefanovića Karadžića "Život i običaji naroda srpskoga". Umjesto predgovora u knjizi se navodi: "Rukopis ove knjige našao se poslije smrti Vukove zamotan u hartiju na kojoj je on svojom rukom napisao ove riječi: 'Život i običaji naroda srpskoga, prilično u redu namješteni samo još ima gdješto da se doda i popravi'." Iako Vuk nije uspio da završi ovo djelo onako kako je planirao i želio, njegov rad i njegova djela, tako i ovo, pravi su biser u našoj narodnoj riznici. U novije vrijeme srpskim običajima se dosta bavio etnolog Veselin Čajkanović.
Starom, prethrišćanskom vjerom u Slovena, između ostalog, poštovan je i primjenjivan ritual da se tijelo pokojnika spali na lomači, nad kojom je podizana mogila. Zajedno sa spaljivanjem priređivana je od zaostavštine pokojnikove velika gozba - "daća". Vladimir Ćorović piše: "Teofilakt Simokata navodi kako je slovenski knez Mužok davao daću svom pokojnom bratu i kako su se svi tom prilikom poopijali. U starom jeziku poznate su te posmrtne gozbe pod imenom trizna. Jedan istočni pisac spominje da se tom prilikom deli sve imanje umrlog na tri dela; jedan od njih ide na to da se za nj pije za dušu umrlog. To podseća na narodnu tradiciju o smrti Kraljevića Marka, koji isto tako, svoje imanje deli na troje, a jedan deo daje 'kljastu i slijepu', 'da pjevaju i spominju Marka'. Uz mrtvaca se često sahranjivalo i njegovo oružje. Trizni slična je i strava, koja se pominje kod Huna u V veku, a koja je gotskog porekla."
Gore pomenuto - daća i strava - sam uzeo istovremeno kao primjer i kao dokaz da naši narodni običaji potiču iz davnih vremena. Neki se, opstajući do danas, koriste u punom kapacitetu za svaku radnju, svaki događaj, svaki praznik, svaku priliku i nepriliku, dok su drugi kroz vrijeme modifikovani i prilagođeni, kao što je slučaj sa stravom.
Jedna od "neprilika", kada se poseže za prilagođenim ritualom, jeste u većini svijeta pozitivna i blagoočekivana pojava djece koja su hiperaktivna, nemirna i radoznala. Pošto su ta djeca drugačija od ostale, to se po automatizmu smatra devijacijom i problemom te se ona vode na terapiju kod iskusnih iscjeliteljki i vračara. Terapija je opštenarodno poznata kao salivanje strave.
Sad od sela do sela i od kotara do kotara postoje određene razlike, prije ću reći nijanse, u metodologiji ovog "spasonosnog" lijeka, ali je princip isti. Ovo nikako ne pokušavajte kod kuće. Uzme se olovo koje se zagrijava na vatri sve dok ne pređe u tečno stanje. Za to vrijeme dijete, najčešće roditelji, čvrsto drže nad prosječnim ulupljenim lavorom u kojem se nalazi hladna voda. Dijete je sve sa lavorom prekriveno kakvom krpom ili mušemom. Akt izlječenja dolazi u "spasonosnom" prosipanju vrelog olova u studenu vodu u lavoru, pri čemu se stvara para koju dijete udiše. To naglo ohlađeno olovo, u polučvrstom obliku, uzima "terapeut" i od njega rukom stvara oblike (najčešće psa). Pokazujući razne oblike naduvanom djetetu, naš napaćeni mali brat ili sestra se rasplaču nad tolikim besmislom što se tumači kao znak da je upravo taj pokazni oblik uzrok djetetovog cjeloživotnog nemira. Tako se rješava problem kratkotrajno. Dugotrajna terapija podrazumijeva da dijete mora da pije vodu iz lavora narednih pola godine i da mu novonastalo olovno pašče bude pod jastukom bar godinu dana. Sad sigurno mislite ima tu nešto čim je to toliko opstalo i u narodu zaživjelo. Definitivno ima nešto. To nešto je olovo.
Sad ćemo se služiti razumom, slobodnom voljom i naučnom istinom.
To olovo je hemijski element označen simbolom Pb (od latinskog: Plumbum) i atomskim brojem 82. Smatra se teškim metalom koji ima nekoliko karakterističnih osobina, između kojih se posebno izdvajaju loša električna provodljivost u odnosu na druge metale, velika otpornost na koroziju, kao i sposobnost da reaguje sa organskim hemikalijama.
Za razliku od metala kao što su cink, bakar ili gvožđe, olovo nema prirodnu funkciju u tijelu. U organizam dospijeva na načine koje favorizuje proces salijevanja strave: preko disajnih organa (isparavanje lavorsko), odnosno organa za varenje (ako se popije voda u kojoj se ohladilo olovo) i preko kože (dijete se igra sa šćukom (ćuko naziv za psa op.a.)).
Inače, olovo u organizam dospijeva u obliku sličnom kalcijumu, tako da se deponuje u zubima i kostima u ranom djetinjstvu, a kod žena u trudnoći, tokom dojenje i u menopauzi. Ako se umjesto kalcijuma olovo ugradi u kosti iz njih prelazi u krv, što je izuzetno opasno. S obzirom na afinitet olova za masnoće, organi koji su "masniji", kao što su jetra, bubrezi i mozak, najčešće su mjesta gdje se olovo taloži.
Iako je olovo opasnost za cjelokupnu populaciju, naročito su ugrožena djeca do šeste godine, jer im se mozak i nervni sistem razvijaju. Raste i razvija se i njihov skelet, pa mnogi naučnici smatraju da višak olova dospio u organizam u djetinjstvu ostaje deponovan u kostima tokom cijelog života!!! Višak olova takođe smanjuje i mogućnost tijela da preradi vitamin D, a u krvotoku utiče na stvaranje zdravih eritrocita i prouzrokuje anemiju. U stanjima stresa olovo se pokreće i vezuje za hemoglobin umjesto gvožđa, što može izazvati teške hemolitične olovne anemije.
Apsorpcija olova iz digestivnog trakta kod djece je pet puta veća nego kod starijih jer najmlađi ubrzano dišu i imaju pojačanu intestilnu apsorpciju. Imaju i niži nivo higijenskih navika - dijete stavlja u usta i žvaće sve što mu dođe pod ruku, pa i predmete obojene bojama na bazi olova.
Hajde da sad ovo primijenimo na metodu "salivanja strave", koja se u suštini zasniva na trovanju olovom i dokazivanjem da pas nije najbolji čovjekov prijatelj. U navedenom obredu u vodu se baca topljeno olovo, gdje u dodiru rastopljenog metala s vodom nastaju olovni hidroksidi, koje dijete udiše, koji su veoma toksični i izazivaju trovanje. Zatim preporuka da dijete tu vodu pije znači da se truje olovom u jonizovanom obliku, koje se deponuje u kostima umjesto kalcijuma.
Sav taj višak olova utiče na nervne ćelije tako što otežava slanje signala i međusobnu komunikaciju. Slabost nerava, koji stimulišu mišiće zadužene za kretanje, karakteristična je za nervni tip trovanja.
To vam u praksi izgleda ovako: Dijete, nakon salivanja strave, u početku ima vrtoglavicu, usporeno priča, usporeno hoda, ali je definitivno mirnije nego prije "terapije"... Postoji i praksa da se na isto dijete primijeni terapija više puta jer je baš nervozno i nemirno. Tada čitava porodica svjedoči promjeni da se dijete više ničega ne plaši…
Prije nego što svoje dijete osudite na doživotnu borbu sa olovom sjetite se osnova na kojim počivaju današnji život i svijet. Ti temelji su ljubav, razum i slobodna volja svakog čovjeka.