Nedeljama Srbija bruji zbog prevelikih računa za struju koji su stigli prevelikom broju građana posle Nove godine. Nije bilo odjeka sve dok premijer Aleksandar Vučić nije preuzeo stvari u svoje ruke posle žalbe stotinak građana njemu lično. Onda je kolo počelo da se odmotava, ali nekako u skladu sa samom jakom strujom, naizmenično, malo hladno, malo vruće.
Poslednje vesti kažu da je osmoro direktora smenjeno zbog nepravilnosti uočenih u očitavanju brojila i računima. Ponegde, kako je premijer kazao tokom vikenda na konferenciji za novinare sazvanoj, kako se činilo, upravo zbog strujnog udara na građane, nije ni bilo očitavanja, pa su računi pravljeni napamet.
Sve će biti provereno, šteta građanima nadoknađena, obećao je vidno ljut Vučić. S pravom, nema sumnje, jer je "Elektroprivreda Srbije" (EPS) jedna od rakrana rovitog ekonomskog i privrednog sistema. O tome najbolje svedoče stalni gubici, koji se na godišnjem nivou kreću između 100 i 300 miliona evra.
Možda i zbog toga, ne samo zbog spornih računa, premijer je bio toliko ljut da je v.d. direktora EPS Milorad Grčić pre mlakog izvinjenja građanima pred televizijskim kamerama nekoliko puta ponovio kako mu je žao što je premijer ljut. Ne što su građani oštećeni, što je sem te očite štete napravljena i dodatna troškovima kontrole i ispravke računa i što je ionako roviti ugled EPS još više urušen.
No, ipak je to, kako bi se reklo rečnikom energetičara, bila struja u jednom smeru, boljem, vrućem. Mlak tuš je usledio brzo građani koji smatraju da su oštećeni treba da se žale, pa ako se utvrdi da jesu, biće ispravke tako što će im naredni račun biti umanjen. Prvi rok je bio osam dana, a naknadno je produžen do kraja januara, za dandva.
Onda je usledio hladan tuš, u potpuno suprotnom smeru broj reklamacija je na uobičajenom nivou, dosad nešto manje od dve hiljade, što je neznatno u odnosu na ukupan broj brojila i izdatih računa. I uobičajeno. Tako je nekako ispalo da je halabuka nepotrebna, a time i ilustrativna premijerova ljutnja i još ilustrativnija Grčićeva reakcija gotovo naduvana.
U međuvremenu su stručne analize pokazale da nešto debelo ne štima u sistemu očitavanja, ali opet po istom principu vruće hladno, odnosno demanti bez jasnih dokaza. Naime, pre više od tri godine, u iščekivanju sistema daljinskog očitavanja potrošnje električne energije, promenjen je sistem očitavanja, prvo su lokalne distribucije angažovale treća lica, a od maja prošle godine distribucije su spojene, raspisan je tender za očitavanje svih 5,3 miliona brojila i posao je poveren konzorcijumu više privatnih agencija. Ugovorena mesečna vrednost posla je 142 miliona dinara, oko šest miliona evra, 3,36 milijardi dinara ili 30 miliona evra za ugovorene dve godine.
Do tada brojila su očitavali radnici EPS, a kad usfali radne snage angažovani su ljudi preko omladinskih zadruga. Ukupni troškovi očitavanja su tada bili upola manji, kod nekih distribucija i tri puta, kod nekih za 30 odsto. U odbranu novog, centralizovanog sistema valja dodati da je procenat naplate znatno porastao, ažurniji su u slanju opomena i utuživanju, ali valja dodati da im na ruku ide i sve razvijeniji sistem izvršne naplate. Prošle godine je, tako, bilo oko 200.000 prinudnih naplata neredovnim platišama struje.
Izvršni sistem i posebno njegova cena, nema spora, doprinose disciplini građana u izmirivanju obaveza. Ali i povećava njihova očekivanja, a u kriznim slučajevima ljutnju. Ni krivi ni dužni građani treba da dokazuju nevinost, umesto da preduzeće, čije se usluge i roba redovno izmiruju, samo ispravi greške. Uz to, kada je građanin kriv zaračunava mu se kamata. Čak i kad se ispostavi da nije kriv mora da troši vreme i novac da to dokaže. Jer, kao kod Kafke davno, u sudaru s birokratijom sve je proces.
U vazduhu lebde još dva pitanja koja s ekonomskog i poslovnog plana strujni udar prevode na politički. Prvo je naizgled nevino šta bi bilo da se 104 oštećenih (ili bar onih koji misle da su oštećeni) nije žalilo premijeru? Naizgled nevino, jer se i u ovom slučaju, kao na bezbroj drugih primera, pokazalo da sistem profunkcioniše tek kad premijer preuzme stvari u svoje ruke. Logično pitanje je, kakav je to sistem u kom pre ili kasnije jedan čovek mora da razrešava stvari? Mada, valja reći, takva spremnost godi i njemu i njegovim saradnicima, koji imaju iza koga da se sakriju, a i građanima koji ga podržavaju i vole da se zna ko je gazda u kući.
Nevolja je što se strujni udar dogodio u vreme prireme za izbore, još se ne zna sve koje, predsedničke sigurno, pa se premijerova ažurnost lako prevodi na kampanju. Svejedno da li predsedničku, ako on bude kandidat vladajuće koalicije, ili opet premijersku ako, opet on, odluči da se ide i na nove parlamentarne izbore. Koji bi, da podsetimo, bili četvrti za pet godina, a treći tri godine uzastopce.
Kad se stigne do političkog terena i kampanje rađa se i novo pitanje, gotovo retoričko; da li su finansijske greške u EPS i drugim javnim preduzećima slučajne i gde ide tako namaknuti novac? I vrapci, naime, znaju da su javna preduzeća i dalje glavni partijski plen i da se, posebno u predizborno vreme, povelike količine novca izvlače za kampanju. To je jedan od razloga što se odlaže njihova reorganizacija i što je u većini javnih preduzeća, suprotno zakonu, stalno v.d. stanje na vrhu; umesto da se direktori biraju na konkursu i po stručnosti, postavljaju se partijski kadrovi.
Ponekad po dogovorenom koalicionom ključu, ponekad po potrebi najvećih. I ako se vratimo povodu, to je verovatano i objašnjenje za vruće hladne reakcije: problem je, nema sumnje, stvaran, valja ga priznati, ali ne ići preduboko jer iz mulja može svašta isplivati.