Sarajevo bi u skorijoj budućnosti mogle okupirati novinarske ekipe svih svjetskih medija koji imalo drže do svog ugleda. Rijetki će sebi dozvoliti propust pa da ne zabilježe početak rada specijalne ustanove koja bi se mogla zvati centar za naučno utvrđivanje ko je normalan, a ko poremećen.
Osim za "stručnjake" ovog centra, biće posla i za ugostitelje, prevodioce, a vjerovatno i za policajce ako tih dana ne budu štrajkovali. Valja nam s obrazom dočekati i ugostiti novinarske zvijezde i zvjezdice pristigle da zabilježe čudo neviđeno.
S razlogom najveća gužva biće u sjedištu Javne ustanove "Studentski centar" u sarajevskom naselju Nedžarići. Misija svih misija biće to kako doći do izvjesnog Emira Kadrića, uslikati ga, snimiti i čuti iz prve ruke kako je došao do epohalnog otkrića i skužio kako je moguće odoka nekom ljudskom biću dati pouzdanu dijagnozu da jeste ili nije normalno.
Na stranu sad ovaj pokušaj da se tuđa nekultura i netrpeljivost (a naš problem) karikiranjem i fikcijom predstavi simpatičnom ili duhovitom. Rad, nerad i posebno izjave čudotvorca Emira Kadrića, blago rečeno, mizerni su, skandalozni i degutantni. Višegodišnji i vjerovatno doživotni direktor JU "Studentski centar" Sarajevo duže od decenije kuka na kantone i Federaciju BiH što ne finansiraju smještaj studenata u dva doma u Sarajevu, a dopušta da u ovim (studentskim) domovima stanuju ljudi koji su doslovno pred penzijom. Kadriću nikada nije bilo sporno ni što stotine studenata ostanu na ulici iako ispunjavaju uslove za smještaj u sarajevskim studentskim domovima. Ograničeni smještajni kapaciteti, kao, nisu njegova krivica. Ruke su mu bile vezane i kad je trebalo studentima obezbijediti toplu vodu bar dva-tri puta sedmično. Nije do njega ni to što u nekim paviljonima Studentskog doma na Bjelavama i sada dvadesetak stanara dijeli jedan toalet. Viša sila, šta li?!
Da njegovi nadređeni u Vladi Kantona Sarajevo, kojima (ne) polaže račune, ne bi pomislili da ništa ne radi i da ni za šta nije nadležan, Kadrić se u zadnje vrijeme oglašava zbog nečeg što sa studentskim standardom ima veze koliko i njemački autoputevi sa našim puteljcima koje odmila zovemo magistralnim cestama.
Kao prvi čovjek sarajevskih studentskih domova našao se tako pozvan da odlučuje gđe je kome mjesto u društvu. Komentarišući činjenicu da je jedan mladić istjeran iz Doma samo zato što se izjasnio kao homoseksualac, izjavio je nedavno da on "takve uopšte ne priznaje" i da im nije mjesto sa ostalim, "normalnim studentima".
"Ne zanimaju me homoseksualci i, da budem iskren, poručio bih im neka sebi naprave studentski dom, ali kilometrima daleko od naših! Ako neće oni, neka im država pravi! Nema tu neke tolerancije jer za mene te osobe, prije svega, nisu načisto sa sobom! Što će onda meni u Domu? Samo će mi uzbunu napraviti među normalnim studentima i eto ti belaja. Još nam samo homoseksualci trebaju u ovo vrijeme recesije", reče Kadrić. I ostade na funkciji koja ga je očito i okuražila da određuje ko je zdrav, a kome je liječenje prijeko potrebno.
Da je, kojim slučajem, ovaj borac protiv recesije i pripadnika gej populacije direktor neke privatne firme, tri puta bi izvagao šta će prevaliti preko jezika. Prije nego što bi i zaustio da kaže kako neko nije dobrodošao u njegovu kancelariju samo zato što ima "pogrešno" ime, ili što voli "pogrešan" pol, upalila bi mu se lampica. Na vrijeme bi shvatio da odbijanjem klijenata smanjuje svoj profit. Sigurno bi bio i tužen zbog diskriminacije, pa bi sam plaćao svog advokata.
No, zvijezde su bile više nego naklonjene Emiru Kadriću. Zapalo mu je da šefuje u javnoj firmi i može da uopšte ne dolazi na posao a da sam ništa ne izgubi. Čekaju ga i plata i regres i plaćen godišnji odmor. Sve iz državnog budžeta u koji se slijeva novac i onih za koje "nema tolerancije jer nisu načisto sa sobom".
Koje je sreće, još i njegovi poslodavci u kantonalnoj vladi nemaju zamjerke na njegov dugogodišnji nerad. Ne oglašavaju se ni zbog njegovih izjava kojima normalne studente štite od onih drugih - nenormalnih valjda. Ma, ko je sretan… Nigđe nije gladan.
Oni što drže do istine, a još dobro pamte, znaju da Emir Kadrić kod nas nije usamljen u rasističkim ocjenama o pravima rodnih i ostalih manjina.
Mnogi su se prije Kadrića javno ogradili od "pedera kojima nije mjesto u Kabinetu predsjednika Vlade" i od "lezbijki koje svojim festivalom bogohulno skrnave sveti mjesec Ramazan". Jedina razlika je u vremenskom kontekstu u kojem su saopštene ove pozdravne poruke homoseksualcima. Direktor Studentskog centra Sarajevo nije mogao izabrati gori trenutak kad će likovati podvriskujući da nama nikakva tolerancija ne treba. Svoja razmišljanja podijelio je s javnosti u momentu dok iz Evropske unije najavljuju da za nas u dogledno vrijeme nema viznih olakšica, jer još ne izdajemo biometrijske pasoše i nemamo usvojen zakon o zabrani diskriminacije.
I šta na kraju Kadrićevi pederi imaju sa putovanjem bez viza?! Ništa specijalno, osim što (ni) oni po standardima EU ne smiju biti diskriminisani ni na jednom pedlju Bosne i Hercegovine. Samim tim, ni u studentskim domovima u njenom glavnom gradu.