Nekad se voljelo reći, makar i metaforički, da je BiH most na granici svjetova, kultura i civilizacija. I to je nekoć imalo simpatično simboličko značenje, zvučalo je više kao pjesnička metafora nego što je moglo značiti stvarnosno relevantnu sliku ili pogotovu činjenicu, čak operabilnu u svakodnevnici življenja.
Most je mjesto susreta, prijelaza, povezivanja. No, pokazat će se da je tu metaforu bilo lako isprazniti od smisla, ili barem od dobre želje onih koji su je osmislili, tako da danas BiH više nije most na granici svjetova, nego je, i sama nepovratno isfragmentirana, postala minsko polje svih mogućih fizičkih i mentalnih granica. Granica civilizacija, svjetova, kultura, naroda, religija... Dakle, i sukoba, nesporazuma, nemira, mržnji... za koje su "dijagnoze" iz Andrićeva Pisma iz 1920. godine, u njihovu recidivnom obliku, tek bajke za uspavljivanje male djece. Napadajući književnost takvi nisu htjeli priznati da su već i sami poodmakli u proizvodnji povijesnog horora, sve vrijeme se licemjerno nećkajući.
Danas kad čitate ovaj tekst, u Banjoj Luci počinje Sajam knjige, malo potom će i sarajevski Oktobarski salon knjige, nedavno je u Tuzli bila manifestacija "Cum grano salis", sljedeći je vikend u Kreševu kulturna manifestacija pod imenom fra Grge Martića... A za svaku od ovih eminentno kulturnih manifestacija zna se jedva tek dvije autobusne stanice dalje od mjesta radnje. Što, pitamo se, obični pisac ili iznimno obaviješten čitatelj iz Sarajeva ili Mostara zna o knjizi i izdavačkoj produkciji u Banjoj Luci? Što se o izdavaštvu u Sarajevu zna u Banjoj Luci, a što u Mostaru? Može li bilo koji moj banjalučki kolega-pisac navesti tri nove knjige svojih kolega-pisaca iz Sarajeva? Kojekakvi sajmovi knjiga više su vašari na kojima se susreću prodavci i kupci jeftine robe, nego referentna mjesta kulture. Ljudi od kulture i knjige, pisci i izdavači za to vrijeme utvrđuju rovove, grade nove tranšeje na stvarnim i(li) mentalnim granicama svojih čitalačkih etnija, čiste fizičke i mentalne prostore od drugoga i drugosti. A čak i one manifestacije koje svojim konceptom i svojim objektivnim vrijednostima (Cum grano salis!) prelaze granice naših društvenih, civilizacijskih i kulturoloških feuda bivaju medijski kastrirane na ulazima u "tuđi posjed" i obezvrijeđene upravo najnižim diskvalifikacijskim objedama.
Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla, govorimo o četiri naša najveća i ipso facto kulturološki najvažnija grada, premda je BiH beznačajno mali geografski prostor, i ne samo zbog sramotno loših prometnih komunikacija na početku 21. stoljeća, nikad u svojoj povijesti nisu bili više udaljeni. Ponajprije fizički, a onda društveno i gospodarski, te najposlije (ili je to ponajprije?!) civilizacijski, kulturološki, mentalno...
Više, primjerice, nije pitanje bi li se student iz Banje Luke mogao bez problema (administrativnih! o drugim problemima da i ne govorim!) prepisati na sarajevski ili tuzlanski univerzitet i obratno, ili bi li se neki student bez problema mogao "preseliti" s jedne na drugu obalu Neretve, nego ima li on uopće pojma o toj "drugoj obali" našeg rascjepkanog društva, a kamoli želju dodirnuti je svojom znatiželjom. A i jedan i drugi i treći student je pritom svojski okrenut (okretan!) suradnji i međustudentskoj razmjeni, kao znaku otvorenosti, s univerzitetima iz bijelog svijeta.
A suptilnije kulturološke teme, ipak je ovo promišljanje u povodu sajmova i salona knjiga, porazile bi nas do nogu. Pitajte srednjoškolce i studente naših jezika i književnosti samo i za imena ne-njihovih pisaca iz BiH, a kamoli jesu li pročitali neku knjigu ne-njihova pisca iz BiH, pa ćete dobiti odgovore koji bi trebali zabrinuti svako misleće biće odavde do Tokija. No, radimo li mi kao društvo (s toliko univerziteta!?) na stvaranju mislećih ljudi ili tek nacionalno-vjerskih poslušnika, podanika, birača, glasača, navijača...?! Netko bi morao znati odgovor na ovo pitanje! Stotinu puta sam čuo među studentskom populacijom svih triju nacionalno-vjerskih nominacija kvalifikaciju "glupi Amerikanci", ali plašim se da će se taj stereotip uskoro opet vratiti njegovom "izvornom vlasniku", tj. "glupom Bosancu", koji od svojih stvarnih i mentalnih granica, ograda, barijera, neće biti u stanju vidjeti ni preko prvoga plota. Valjda nam zato odgovorni u ovoj zemlji ne grade autoceste, ne obnavljaju pruge i uopće ne pale zeleno svjetlo na raskrsnicama naših podjela. Čak berlinski zid preseljavaju u naše avlije!
A da se i ne pitamo kad će Banja Luka, Mostar i Sarajevo snimiti zajednički film, ugostiti "tuđi" teatar, simfonijski orkestar ili operu... Što to bješe opera? Pa zar nam nisu dovoljna gostovanja sportaša kad se već poželimo jedni drugima najebati vjersko-nacionalne majke?! Na sportsko jedinstvo nas je natjerao svijet! A za ono svjesno naše, imamo cece, cace i druge sisate i gologuze mace! S njima sve pršti i trešti od alkoholnih para i bratstva i jedinstva! Čudno zašto još samo kulturnjaci ustrajavaju u svojim podjelama? Ma, nije! Pjevaljke se ponašaju tržišno i ne smeta im gdje i za koga pjevaju. Ali kultura? E, to se financira iz proračuna, a zna se tko tu drži kesu i kako bi taj netko reagirao i na pomisao, a kamoli na inicijativu iz projekta o "suradnji" ili "nedjeljivosti" kulture/a! A kulturnjak je - krhka biljka!