Da je naša zemlja Bosna i Hercegovina čudna ne treba nikome posebno dokazivati. To se, naime, vidi već na prvi pogled. U njoj malo toga ima normalnog i sličnog stanju stvari u drugim zemljama.
Ne želim da kažem da je naša zemlja zbog toga nenormalna. Naprotiv, upravo zbog toga što je ona sasvim normalna europska zemlja, nenormalnost stanja u njoj se tako jasno i može zamijetiti. Dakle, nije ona nenormalna nego je nenormalno stanje u kojem se ona već dugo nalazi. Za to nisu krivi Bosanci bilo koje fele, već uglavnom razni fanatici i svjetski moćnici (o našoj sudbini su odlučivali jedan Crnogorac, jedan Srbijanac crnogorskog porijekla, jedan Zagorac, jedan Imoćanin, jedan Sarajlija srbijanskog porijekla, a da o strancima i ne govorimo, oni su svakako stranci itd.) koji su svoje političke i geopolitičke i strategijske kombinacije, svoje igre, vodili preko naših leđa. Svi smo zbog toga ostali grbavi, ali svi to ne vidimo i neki imaju iluziju da su ispravili kičmu samo zbog toga što im je ona postala gotovo vodoravna. Zbog tog svijet oko sebe vide u krivoj perspektivi. A ono što je svakako najteže je ispravljati kriva uvjerenja i učinke krivih djela.
Teško je uopće biti u našim stvarima pametan, pogotovo ako to nije instant pamet kupljena na stranom tržištu pametnih ideja i rješenja, kakva se nama najviše nudi. Ali mi, osobito oni koji više pamte, dobro znamo da je nama od nekog vremena najviše prodavana strana roba najnižeg kvaliteta. To što smo se nakon Drugog svjetskog rata navikli na kafu najniže kvalitete i što smo potpuno zaboravili na vrijeme kada je kod Koljevića, Stričevića, Karaselimovića, Šniclera, Tetarića, Klindičke, ili ma kojoj boljoj radnji u gradu, bilo moguće birati kafu iz četrdesetak bijelih vrećica u kojima se svijetlila kafa raznih vrsta, nijanski boje, veličine i oblika zrna i svojstava, među kojima je aroma bila odlučujuća, se više gotovo i ne pamti.
Kao što su nas nekada navikli na jednu jedinu i to lošu vrstu kafe, tako nas danas navikavaju na jednu ili dvije varijante rješenja glavnih problema naše zemlje. Ove ideje se javljaju u polaritetu i govori se o demokratiji ili autoritarizmu, centralizaciji ili decentralizaciji, unitarizmu ili federalizmu i na našu situciju se tako pokušavaju primijeniti sasvim izmišljene i čisto ideološke definicije i solucije za probleme koji uopće i ne postoje. Kad se ozbiljnije razmišlja o ovom problemu i kad se potraži odgovor na pitanje zbog čega je to tako i zašto se već toliko godina vrtimo u zloćudnom krugu istog, a tlo nam pod nogama gori, onda se dolazi do zaključka da mi nikada nismo ni utvrdili koji su to glavni i najbitniji problemi ove zemlje, šta je ono što stvarno tišti naše ljude, građane Bosne i Hercegovine, nego se stalno bavimo problemima izraslim iz činjenice da u našoj zemlji funkcionira jedna sadržajna i funkcionalna fikcija, jedna nestvarna struktura države i njenog aparata i to je takva struktura koja na nužan način, prije svega, da bi održala samu sebe, uprkos logici i nedostatku svakog rezona za sopstveno postojanje, dovodi u pitanje ovu državu, a time i njenu sposobnost da rješava stvarne probleme svojih građana.
Ta fikcija, ta nestvarna, a toliko pogibeljna i štetna fikcija, koja leži na nama svima, je politička struktura koja vlada u ovoj zemlji i to i u svom funkcionalnom i u personalnom izrazu. Svako stvoreno biće, pa i državni aparat koji je nastao u nenormalnim uvjetima života, ima jednu jedinu ambiciju, a ta je da održi i po mogućnosti proširi domen svog djelovanja. Rezultat je stanje u kojem se danas nalazimo. Ono je samo kumulacija svega što je do sada bilo. A bilo je to da smo dvanaest godina utrošili da bi se bavili funkcioniranjem sistema vlasti, mada je on zaslužio jedino da ga se ukine i odbaci na smetljište historije. Mi se mučimo da nađemo stotinu načina kako bi ono što ne ide zajedno i što ne može da se sinhronizira, natjerali da funkcionira. Glavni peroblemi naše zemlje postali su problemi vlasti, dakle, onog faktora koji bi trebao da rješava naše stvarne probleme. Vlast nema namjeru da rješava problem svog funkcioniranja. Naprotiv, ona ga može samo povećavati, tj. logika vlasti sastoji se u tome da se ona svagda trudi da postane sve važnija i neizbježnija u životu, a ne da reducira svoj obim, funkcije i prava.
Tako smo došli do tačke kada niko i ne misli o problemima zemlje i njenih građana. Glavni problemi zemlje i građana postali su problemi koji u postojećim uvjetima nisu uopće rješivi, tj. ako su problemi naše zemlje stanje i funkcioniranje našeg sistema vlasti, a te probleme treba da rješava ta vlast i to po načelu saglasnosti, tada rješenja nema i ono nije uopće moguće. A ova zemlja je puna problema i to stvarnih o kojima niko ozbiljno ne misli i ne rješava ih. U zemlji vlada kaotično demografsko stanje. Vlada stanje potpunog nepoštovanja ljudskih prava. Stotine hiljada neriješenih sporova od onih o zločinima, čak i ratnim, do onih građanskih, leži bez ikakvog izgleda da budu riješeni. Niko u zemlji ne vidi perspektivu za sebe lično i za zemlju kao cjelinu. Mladost je desolatna i želja je najvećeg broja mladih ljudi da uteknu iz ovakve zemlje. Ako se neko i usudi vratiti, pogotovo ako je stekao solidno obrazovanje i stručnost, dočekan je na nož jer ugrožava položaj desetinama onih koji su obrazovanje stekli u akšamfakultetima, polagali u `teatrima` (amfitetarima, kako reče jedna od takvih), a položaje preko stranačkih, nacionalnih i rodbinskih ključeva. Nezaposlenost je ogromna i nema izgleda da se smanjuje, naprotiv, svakako će se povećavati. Ogromna imovina društva je opljačkana i u rukama je oligarha koji tu imovinu ne ulažu u vidljive i javne poslove jer je ne mogu opravdati i legalizirati. Država nema osnovne elemente teritorijalne povezanosti, nema državnih željeznica i mreže državnih puteva. Mi Sarajlije smo apsolutno zaboravili šta znači to sjesti na voz i otiči bilo gdje u zemlji. Sistem putova je apsurdan. Diktiran je isključivo političkim, a ne komunikacijskim i ekonomskim razlozima i bez ikakve logike i funkcionalnosti u smislu da je logika sistema puteva prije svega u tome da omoguće najbrže, najsigurnije i najkraće kretanje od bilo koje tačke u jednoj zemlji do bilo koje druge tačke. Da ne govorimo o drugim aspektima problema koji pritišću svakog građanina ove zemlja, a koji nikako ne mogu doći na dnevni red. Oni nemaju šansu zbog toga što se kao najurgentniji njeni problemi javljaju pseudoproblemi, tj. problemi onoga bez čega bi moglo i što ne čini bit našeg postojanja, a ne oni koji se tiču samog života. Najvažnije postaje ono što na naopak način izražava samo jednu stranu života, jednu, u ukupnim ljudskim situacijama i odnosima, nebitniju njegovu stranu, a to je vjerski i nacionalni identitet ljudi i to ljudi koji su stotinama godina živjeli zajedno i u relativnoj slozi. Čovjek nestaje pred Srbinom, Bošnjakom ili Hrvatom.
Ovaj tekst ima zadatak da upozori na činjenicu da mi pregovaramo, svađamo se i dovodimo ljude do beznađa, izazivamo silne strahove, zapravo, zbog nepostojećeg, tj. zbog onog što je nebitno, a to je vladajući sistem i oligarhija koja njime vlada i u njemu se odlično osjeća. Vladavina ima tehnički i pragmatički karakter i ona se mora uređivati s tog stajališta, a ne unositi u pitanje o tome kako će funkcionirati službe države svjetska pitanja i probleme pa čak i probleme nacionalnog opstanka. Samo neefikasne i loše vladavine i sistemi, samo oni koji ne garantiraju punu slobodu i prava svakome, mogu ugroziti čovjeka, a time i nacije. Sve ostalo je prazna i puka ideologija - nacionalna kao i ona koja to nije.