Rigorozni antikomunisti imaju običaj govoriti kako je bivši sistem bio diktatorski, jer nije bilo slobode političke misli i djelovanja, direktive koje su se morale poštovati dolazile su samo s jednog mjesta: iz centralnog komiteta.
Potpuno se slažem s tom konstatacijom; jedino bih dodao opasku da je gori partijski sistem ovaj u kojem sada živimo jer direktive dolaze iz tri centra, iz nacionalnih stranaka. Zapravo, šest partija vlada ovom zemljom, šest vladajućih stranaka konstituirajućih naroda, odabranih na izborima. Ne može se ništa u našem životu učiniti a da neka od ovih stranaka ne vodi glavnu riječ, naročito kada su u pitanju kadrovska rješenja.
Zna se da su u savremenoj demokratiji tri osnovna stuba vlasti: zakonodavna, izvršna i sudska. I dok se zakonodavna vlast bira na izborima, a na taj način posredno i izvršna, sudska vlast u mnogim zemljama slobodne demokratije biva nezavisna, slobodna od bilo kakvog političkog faktora. Jedino kod nas je pravosudni sistem pod strogom paskom vladajućih partija. To se događa dosta zakulisano, mada ima slučajeva da je uticaj partija na sudstvo očigledan.
Najviša instanca u pravosudnom sistemu je Ustavni sud BiH. Nedavno je iz tog suda dobio otkaz sudija Krstan Simić, bez mogućnosti žalbe, jer su sve sudije bile jednoglasne u ocjeni. Ne znam kakvi su razlozi da je pomenuti sudija Krstan Simić dobio otkaz, ali je zanimljivo da je ovaj sudija na to mjesto došao kao uvaženi član SNSD-a. Doda li se tome da su nešto ranije direktno iz stranačkih klupa u sudske uskočili Seada Paravlić iz SDA, kao i Mirsad Ćeman iz iste stranke, dovoljno govori o uticaju partija na sudske djelatnike. Ne treba zaboraviti da je članstvo u HDZ-u zamijenio i sudačkom odorom u Ustavnom sudu BiH i Mato Tadić, pa čak jedno vrijeme bio predsjednik Suda. Ako krenemo nešto dalje u prošlost saznaćemo da je i Miodrag Simović prije dosta godina bio partijac u SDS-u. Pa sad, možemo li reći da je najveća sudska instanca nezavisna i slobodna od bilo kakvog izvanjskog uticaja?
A tek šta se dešava u opštinskim pravosudnim institucijama može se samo pretpostaviti! Kakav je tu uticaj na sudije i tužioce od lokalnih stranačkih vođa? Pune su novine čudnih sudskih odluka, a nešto je čudnije kada se na prvoj instanci čovjek za ratni zločin osudi na 40 godina, da bi ubrzo zatim na drugoj raspravi bio potpuno oslobođen. Dešava se to u pravosudnoj praksi, ali kao da kod nas to nije izolovan slučaj. Previše ima nelogičnosti u našem sudstvu, pa mada ne treba sve mjeriti istim aršinom, ljudi počinju sumnjati da je uticaj sa strane preovlađujući.
Stotine i hiljade sudskih predmeta gomilaju se po ladicama i stolovima naših sudova, a bez nade da će dočekati svjetlo dana u svojoj konačnici. Kada se prigovori sudskim djelatnicima da su inertni i spori, dobije se odgovor da nije tako jednostavno raspetljati te sudske sporove, da laici ne razumiju kako je to težak i mukotrpan posao. A da li se mogu zbog tog odugovlačenja i drugih nesposobnosti sudovi naći na sudu, saznajemo da nema kompetentnih institucija izvan suda da to riješe. Neće valjda političke stranke da presuđuju sudovima!
I naše stanovništvo je krajnje neobjektivno kada se radi o ljudima koje terete za ratne zločine. Gotovo bez izuzetka pripadnici jednog naroda stoje na strani onih svojih sunarodnika koji su optuženi za zločine, jer to su mogli da učine samo pripadnici drugih naroda. Nisam još naišao da je pripadnik srpskog naroda javno se distancirao od Radovana Karadžića što na suđenju u Hagu izjavljuje imbecilnosti kako su na pijaci Markale podmetnute lutke. Tolike stupidnosti ne može da izvali jedan psihijatar, ma koliko se borio za svoj život.
Uveliko naše građanstvo ne vjeruje našim sudovima. Dosta toga dolazi otuda što su pravosudne zgrade pod svoj krov skupile nekompetentne ljude. A nije se ni čuditi svim tim sudijama i tužiteljima jer njihov posao, njihova karijera zavisi u dobroj mjeri od političkih čelnika. Moć nad sudstvom znači moć nad ocjenom pravednosti. To našim političarima daje neizmjernu snagu vladanja.
Kako smanjiti huligansko divljanje koje ponekad ide i do ubistva? Šta uraditi sa povećanim privrednim kriminalom? Kako se boriti sa sve učestalijom krađom po bankama i kladionicama? Kako urazumiti stanovništvo da ne zagađuje životnu okolinu? Na sva ta pitanja treba da odgovore parlamenti, od državnog, preko entitetskih, pa do opštinskih. Ali je veoma važno da se u tim zakonima ne ogleda kako policija trenira strogoću, jer bi nas to odvelo u zemlju represivnog sistema. Kako pronaći mjeru što je mudrost za svaku vlast? A mjera vlasti je i u tome da se ne postavlja iznad pravosudne.