Od vremena kad su ljudi spoznali svoju izvornu griješnost, a ta se sastoji u neodoljivoj privlačnosti grijeha za čovjeka, počeli su misliti i o mogućnosti da tvorcu ovoga svijeta, bio on apsolut bilo koje vrste božanstvo, ili kao individualni subjekt, kao princip, ili kao sveopći prirodni zakon, može ta griješnost dodijati i da može da kazni svoj proizvod nazvan ljudstvo.
Ovo predosjećanje da mi ljudi s našom prirodom sklonom grijehu nećemo moći dugo uživati milost stvoritelja, izrazili su apokaliptičari, pisci knjiga u kojima se predviđa propast svijeta - ljudskog svijeta, kojeg će moriti i umoriti četiri klasična jahaća Apokalipse.
Od tada se misao o mogućem smaku, tj. nestanku ljudskog svijeta javlja uglavnom u glavama umjetnika i futurista, da bi dugo živjela u sferama fantazije. Naslov ovog članka napominje jedan film našeg poznatog režisera koji je nosio naslov `Biće skoro propast svijeta`. Danas pitanje o propasti svijeta nije više stvar mašte umjetnika nego veoma preciznih nalaza i kalkulacija naučnika.
Veliki napredak nema šta! Napredak, ali takav da sadrži šansu totalnog pada. Ono što je bilo predmet religiozne zanesenosti i umjetničke fantazije sada je realnost koja se već može mjeriti i kalkulirati i na osnovu tih matematičkih proračuna egzaktno predviđati kao buduća realnost. Sudeći po svemu, svijest mogućnosti da svijet doživi najveću kataklizmu od vremena one koja je donijela propast tada vladajuće biološke vrste velikih reptila, najkasnije dolazi do uma i pameti svjetskih političkih lidera.
Iako su naučno utemeljene prognoze astrofizičara, meteorologa, klimatologa, biologa i istraživača stanja Zemljine atmosfere već prije kojih dvadesetak godina ozbiljno upozoravale na mogućnost da će sve ubrzanije zagrijavanje Zemljine atmosfere dovesti do topljenja ledenih naslaga na Arktiku i Antarktiku i narastanja nivoa svjetskih okeana u mjeri kad bi bile potopljene sve teritorije koje su nadmorskih visina ispod 60 metara, ali i do konezkutivnog isušivanja velikih prostora zemaljske kugle, upravo onih feritilnih, onih koji još nisu isušeni (pustinje nisu odvajkada), što bi imalo katastrofalne posljedice za život svih ljudi na Zemlji i to posljedice kojima ne bi mogle izbjeći ni najrazvijenije ni najbogatije zemlje, nažalost, ali logično, ova saznanja ne dopiru do svijesti političara i oni im ne pridaju nikakvo značenje.
Šta više, kad je konferencija u Kjotu donijela podatke o procesima koji vode ka katastrofičnim posljedicama, oni najmoćniji su se oglušili o upozorenja i odbili da potpišu Protokol konferencije, kojim su predložene mjere postepenog smanjenja osnovnog uzroka zatopljavanja atmosfere i nastanka famoznih ozonskih rupa, a to je emisija štetnih gasova u atmosferu, posebno ugljičnog dioksida, koji stvara efekt staklenika nad Zemljom i uzrokuje nastanak ozonskih rupa, čime se omogućava da ultraljubičaste i druge sunčeve zrake, koje direktno uzrokuju zatopljavanje stižu na Zemljinu površinu u enormnim količinama. Ovim mjerama su se najradikalnije suprotstavili oni koji su bili i koji su i danas najveći zagađivači Zemljine atmosfere.
Pisac ovih redova je sudjelovao na konferenciji, održanoj u Sieni 2004. godine (Amaldi konferencija), predstavnika najvažnijih naučnih institucija svijeta, akademija i najvećih instituta, koji se bave problemima budućnosti čovječanstva i uopće stanjem u kojem se ono nalazi, na kojoj je četiri dana diskutirano o najvažnijim problemima s kojima se svijet suočava. Na toj konferenciji su dominirala dva problema. Problem terorizma, na jednoj - političkoj razini i problem zagađenja atmosfere, na realnoj razini zbivanja. Oba problema su ključna i globalna i niko ne može reći da ga se ne tiču.
Dok se oko problema terorizma mišljenja razlikuju u tome kolikog je obima ta opasnost i šta su joj uzroci i ko su sve nosioci terora (problem individualnog, grupnog i državnog terora) kao sredstva ostvarivanja političkih ciljeva i osiguranja političkih i ekonomskih interesa i vladavine, što problem svodi na politički prostor, dotle je došlo do opće saglasnosti da je problem zagrijavanja atmosfere pitanje budućnosti svijeta kao cjeline, tj. budućnosti Zemlje kao osnove i temelja ljudskog svijeta, nesumnjivo glavni i najvažniji problem i da se taj problem tiče svih, da niko ne može smatrati da je siguran od posljedica procesa koji su već oblikovani i koji već pokazuju veoma dramatične efekte.
Tada su prikazani i najnoviji (2004. godine) podaci o najvećim proizvođačima i emiterima štetnih gasova i drugih efekata koji dovode do zagrijavanja atmosfere i dramatičnih promjena klime u svijetu. Od 100% učinka zagađivanja ostvarenog sa 100% teritorije zemaljske kugle, pokazalo se da 62% otpada na onaj dio svjetske teritorije koji iznosi jedva 69% zemaljske kugle. Taj dio obuhvata Sjedinjene Američke Države i Zapadnu Europu. Sve ostale regije svijeta proizvode jedva 38 % efekata zagađenja atmosfere. Te činjenice jasno indiciraju gdje je problem. Budući da su Sjedinjene Američke Države odbile da potpišu Protokol iz Kjota, koji zahtijeva efikasne mjere država za smanjenje emisije, pravdajući svoj stav da će takve mjere imati negativan efekat na njihovu privredu, jasno je da je glavni uzrok sadašnjeg stanja ne samo razvijenost tih regija nego i njihova sebičnost i neosjetljivost za sudbinu Zemlje u cjelini.
Njihov interes je još koncentriran na vladavinu Zemljom, a ne na njenu fizičku i biološku budućnost, a time i budućnost svijeta i čovječanstva kao cjeline. Sve zemlje, a posebno oni najveći zagađivači, čije učešće u zagađivanju konstantno raste, ukoliko odbijaju preduzeti mjere smanjenja relativnog i apsolutnog učešća u emisiji gasova, čine kriminalni akt nebrige za budućnost Zemlje i direktno nanose štetu onim zemljama koje ne zagađuju atmosferu, a jednako trpe posljedice zagađenja. Mjera humanosti, demokratičnosti i odgovornosti za budućnost čovječanstva nalazi se i u odgovornosti prema onome što predstavlja u ovom času najveću univerzalno-prijeteću opasnost.
Neka oni koji ne žele misliti o tome i činiti odlučnije korake u pravcu ozdravljenja atmosfere, barem prestanu svijet maltretirati svojim demokratizmom i brigom za budućnost svijeta. Hic Rodus, hic salta! Osim toga, oružje koje oni masovno proizvode, upotrebljavaju i razvijaju i sve oko toga, jedan je od najvećih izvora zagađenja. Jedna velika kozmička ili interkontinentalna raketa proizvede više ugljen-dioksida nego što dnevno proizvede grad prosječne veličine svojim dimnjacima i automobilima. Nažalost, velika je šansa da će sve ono što bude ovisilo o odlukama političara ostati bez pozitivnih efekata na naš život.