Jeste li se ikada zapitali u kojem Dobu živimo? Kakvo je to Doba u nama i oko nas? Kuda ide svijet? Ko je danas najuspješniji u toj novoj postavci svijeta? Da li je ona nova ili je samo nama nova? Odnosno, da konkretizujem, jesmo li ikada pogledali preko plota naše avlije? Jer preko plota naše avlije je jedan sasvim drugi svijet. Dinamičan, brz, aktivan, svoj.
Mi smo kroz istoriju dosta kasnili za vremenima. Doba su nam pred nosom izmicala. Opet, kada smo se držali naprednih načela, načela koja su tada bila aktivna i prosperitetna na Zapadu, tada smo i kao društva rasli.
Pogledajmo, recimo, u najrazvijeniju organizaciju u ovom djelu svjeta. Ne, ne u Vatikan već u Brisel. U EU. Šta je to Evropska unija? Da bismo došli do tog odgovora, prvo ću definisati šta nije:
Nije El Dorado, nije obećana zemlja, nije zemlja gdje ćemo samo uživati, nije zemlja gdje nećemo glasati, nije liga gdje nećemo trenirati, nije zajednica koja će nas promijeniti i na kraju nije zemlja gdje će nam biti bolje samo zato što smo njen član.
EU je zemlja definisanih pravila i jasnog sistema. Zemlja gdje se naporno radi, zemlja gdje se zakoni poštuju, zajednica koja komunicira kroz institucije. Zemlja gdje imaju institucije. Jednom riječju, unija zemalja koja nudi šansu da napredujemo. Nudi šansu. Nama da napredujemo. Ne samo nama već svim svojim građanima. Svim građanima, bilo koje vjere, nacije, rase ili seksualnog opredjeljenja. Ovdje dolazimo do toga da u EU vlada novo Doba. Doba "otvorenog horizonta". Doba otvorenog društva.
Ja ću danas sa vama pokušati da tematizujem otvoreno društvo. Odnosno kako možemo da napravimo bilo kakav poredak u uslovima pluralizma, slobodnog djelovanja pojedinaca, transparentnosti, medija i to sve u narastajućim složenostima društva.
Posebno kada se sjetimo bivšeg sistema i društva gdje se znalo ko je ko, ko koliko dobija i ko koliko zaslužuje. Kako sad zadržati taj raspored stvari kad je svijet otvoren i globalan. Kako se odbraniti?
Naime, kada pričamo o predmodernim društvima, ona su se integrisala po nekom unaprijed datom svetonazornom uporištu. To uporište je u antičkoj Grčkoj bilo vrlina, odnosno moral. Uporište u društvu srednjeg vjeka je bilo zasnovano na nadnaravnom, na religijskom uporištu, koje je određivalo odnosne u društvu.
Problem ovog društva koje mi (nadam se) gradimo i gdje još griješimo je pitanje našeg uporišta. Da li je moral uporište u modernom društvu?
Moral definitivno ne može da konstituiše društvo, jer će konstituisati odvojene i nepovezive grupe koje će stalno biti u sukobu. Moral prosto nije konstitutivan, na njemu se složeno društvo ne može integrisati, jer moderna društva ne funkcionišu na taj način. Kako? Tako što je tebi Ahmadinedžad heroj, a meni nije.
U ovom trenutku nam je uporište etnički nacionalizam i mi treba da ga odbacimo kao integrativni okvir društva. Zašto? Zato što to podrazumijeva da imamo u BiH etnički homogeno društvo. A naše društvo je, u stvari, etnički heterogeno. Identiteti kao i različita vjerovanja nisu smetnja da se društvo integriše, ali samo pod uslovom da se isključi dominacija jednog od njih. A, ako nema te dominacije, onda znači da se identitet raširio do građana jednakih prava, odnosno do svih državljana čiji je status jednak i koji se jednako tretiraju. Po pravilu, ona društva koja se ne mogu odlijepiti od etničkog kao dominantnog ne uspijevaju da integrišu etničke grupe i da prate prirodu heterogenog društva. To dovodi do nestabilnosti, integrativnog deficita i raspadanja.
Da se vratim na osnovno pitanje: Na koji način moderno društvo uopšte opstaje? Recimo u EU? Šta je to što povezuje pojedince u društvo, ako to nije ni religija, ni moral, ni prirodne teologije kao što je etičko porjeklo zajednice. Pri tome za moderno društvo je karakteristično da pojedinac ne ostaje onakvim kakav se rodio. Ničiji život više nije pripisan i unaprijed određen, već pojedinci svojim postignućem mogu od sebe da naprave ono što žele.
Recimo da je uporište otvoren horizont koji podrazumijeva da se smisao stvara u slobodnoj komunikaciji. Mi sami stvaramo smisao. Ako je tako, onda se pitam da li mi hoćemo da počistimo svoje dvorište, da li mi sami želimo da stvaramo svoj život ili ćemo naći hiljade razloga i opravdanja zašto nam ne ide. Ni od čega drugog naš život ne zavisi do od samih nas.
U stvari, moderno društvo se integriše samo pod uslovom da primjenjuje univerzalne norme u okviru kojih sve različitosti mogu da opstanu u miru. Ako bi te norme bile isključive i uske (kao što su kod nas) tako bi različiti dijelovi društva ispadali po kriterijumu ideologije, religije, etnosa, morala ili kakvog drugog svojstva.
Ideološka društva sa unaprijed zadanim smislom nemaju šansu da se integrišu, jer ne mogu stvoriti modernu, na vladavini prava, zasnovanu državu. Ona će po pravilu zadržati svojstva nerazvijenih, predmodernih društava, a takvo je još i ovo naše u BiH.
Ono društvo koje uspije da napravi institucionalni okvir (USTAV) na vladavini zakona i jednakosti otvorilo je sebi šansu za modernu politiku, zato što ustav i pravo garantuju da nijedno vjerovanje ne može da pretenduje na apsolutno važenje.
Ono društvo koje ne "skapira" da samo sebe treba da usavršava i mijenja, ulaskom u Evropsku uniju će doći u poziciju nevjerovatne frustracije i očajanja.