Nevjerovatno, ali istinito: Zajednička komisija za odbranu i bezbjednost Parlamentarne skupštine BiH ni poslije više od godinu i po dana još nije dobila potpunu informaciju o rješavanju viškova naoružanja, municije i minsko-eksplozivnih sredstava od strane Ministarstva odbrane BiH.
Iako je zakonska obaveza Ministarstva odbrane BiH da osigura transparentnost odbrambeno-bezbjednosne politike te da putem ovog radnog tijela Parlamentarne skupštine omogući hijerarhijsku odgovornost OS putem civilnog organa državne uprave, Ministarstvo odbrane i dalje vrši svjesno kršenje zakona i onemogućava uvid javnosti u mnoga pitanja iz odbrambenog sektora.
Mediji otkrivaju afere jednu za drugom. Produženje ugovora vojnicima mimo zakona, haotično stanje u vojnim kantinama, zloupotreba OS odavanjem počasti osuđenim ratnim zločincima, manipulacije i zloupotrebe sa uništavanjem municije i minsko-eksplozivnih sredstava. I sve to građani ove zemlje plaćaju 340 miliona KM. Za sav taj novac, po mišljenju ministra odbrane, nemaju pravo na punu informaciju.
Peta je godina od donošenja jedinstvenog Zakona o odbrani na nivou BiH. Čak ni tako dug rok nije bio dovoljan Ministarstvu odbrane BiH da riješi ključna pitanja i uvede red u ovu instituciju koja bi morala da počiva na profesionalizmu i međusobnom povjerenju. Sve do marta ove godine u Ministarstvu odbrane BiH nisu postojale precizne procedure kojim bi se detaljno pratilo uništavanje viškova municije i minsko-eksplozivnih sredstava, što je prvorazredni skandal, posebno imajući u vidu da je iza cijelog posla kao finansijer stajala međunarodna organizacija UNDP. Ako se zna da postoje striktna pravila koja prate projekte koje finansiraju Ujedinjene nacije, onda se sa pravom postavlja pitanje kako je moguće da se tako ozbiljan posao kao što je uništavanje vojnih viškova odvijao bez adekvatne kontrole i nadzora nadležnog ministarstva.
Još nema pouzdanih informacija o tome šta se proteklih godina zaista dešavalo sa municijom koja je trebalo da bude uništena. Ovaj posao se odvijao iza očiju javnosti, bez jasnih i transparentnih procedura, što budi opravdanu sumnju u cijeli taj proces. Činjenice ukazuju da ne samo da sve nije bilo u skladu sa zakonom, već nam nedostaje i odgovor na pitanje koji su krajnji ciljevi takvih postupaka.
U Ministarstvu odbrane su više puta ponovili da ne mogu dati garanciju o tome da li su viškovi uništeni, prodati ili pak ostavljeni po strani (!?). Upravo zbog evidentnih propusta u čitavu stvar su se uključile nadležne službe koje konačno treba da daju odgovore šta se u stvari dešavalo.
Da je sve u redu, u Ministarstvu odbrane, pa i u UNDP-u, ne bi postojala smetnja da nadležnoj komisiji parlamenta BiH, pa i javnosti, budu prezentovani svi detalji o uništavanju viškova municije i minsko-eksplozivnih sredstava. Stavljanjem oznake tajnosti na izvještaje u MO su nagovijestili da nešto sa uništavanjem vojne municije nije kako treba. Ne samo da je na ovakav način onemogućena demokratska parlamentarna kontrola, već je i kompletna javnost isključena iz ovog procesa, za šta nema objektivnog razloga.
UNDP i Ministarstvo odbrane su ranije potpisali memorandum o razumijevanju koji reguliše prevoz, utovar, istovar i manipulaciju municije od skladišta do mjesta uništenja, ali ne i sam proces uništavanja i njegovu cijenu. Dalji nadzor je višestruko diskutabilan, Ministarstvo odbrane je cijeli taj posao, koji je isključivo njegova odgovornost, prepustilo UNDP-u. Pošto niko nije vršio kontrolu tog procesa, onda niko nema garanciju da je dopremljena municija i uništena. Sekundarne sirovine, eksploziv i mesing kao krajnji produkt ne postoje, što podgrijava sumnju u regularnost cijelog procesa. To otvara ranije navedena pitanja o tome da li je municija uništena, da li je prodata ili se pak nalazi uskladištena na nekom drugom mjestu i za neke druge potrebe. Tu dolazimo do ključnog pitanja: gdje je novac od prodatih dijelova koji pripada entitetima koji su bili i vlasnici municije i drugih sredstava. Može se očekivati da će nadležni organi dati toliko potrebne odgovore.
Sve navedene opcije, osim naravno one koje podrazumijeva da su viškovi municije uništeni, bude razne negativne asocijacije, pitanja i podsjećanja na vrijeme pred oružane sukobe na ovim prostorima. Razumnim se čini i bojazan da je dio vojnih viškova u nekim novim skladištima za neke nove prilike. Zašto Ministarstvo odbrane ne otkloni takve sumnje? Zar ovo nije prvenstveni zadatak ako se želi izgradnja OS BiH po mjeri svih?
Pretpostavka da je UNDP ugovorom sa firmom "Unis Pretis" Vogošća odobrio toj firmi da raspolaže sekundarnim sirovinama krajnje je neuvjerljiva i neodgovorna. To je produkt uništavanja koji je garancija da je proces valjano obavljen. Pored toga, tržišna cijena eksploziva, mesinganih čaura i košuljica nije zanemarljiva i što je posebno značajno, sav prihod bi trebalo da pripadne entitetu sa kojeg je dopremljena uništena municija.
Ukoliko je olako prepuštao firmi iz Vogošće da raspolaže sekundarnom sirovinom, onda je UNDP izašao iz svojih nadležnosti i miješao se u nešto za šta nema apsolutno nikakva ovlaštenja bez obzira na to što je finansirao proces uništavanja municije. Nije tajna da su mnoge međunarodne organizacije upletene u djela kriminala i korupcije, zato bi svakako trebalo naći načina da Ujedinjene nacije provjere neke svoje organizacije koje su izašle iz mandata koji im je dat.
Takođe, zabrinjavajuće je da osim formalnih izvještaja "kojim su sami sebe kontrolisali" iz firmi koje su dobijale posao u Vogošći, Konjicu i Bugojnu nikada nije dobijana povratna informacija o daljoj sudbini sekundarnih sirovina. Jedina kakva-takva kontrola vršena je u specijalizovanoj vojnoj jedinici TROM u Doboju. Ali to je i bio razlog što je taj vojni kapacitet svjesno onemogućavan u povećanju kapaciteta delaboracije, sada znamo i zašto.
Tek nakon što je u organizaciji Zajedničke komisije za odbranu i bezbjednost parlamenta BiH u prvoj polovini marta ove godine u Zenici održana radionica posvećena uništavanju municije i minsko-eksplozivnih sredstava, pokrenuto je pitanje izrade striktnih i jasnih procedura u MO.
Sve do tada čitav postupak uništavanja viškova municije formalno je bio obavljan bez "greške", pod kontrolom i nadzorom kombinovanog tima međunarodnih organizacija UNDP-a, EUFOR-a, OEBS-a i NATO-a. Suštinski se, međutim, odvijao pod plaštom tajnosti, bez povratnih informacija i odgovora na ključna pitanja iz ovog procesa.
Dakle, tek nakon radionice u Zenici usvojene su preporuke i precizirane procedure uništavanja municije i minsko-eksplozivnih sredstava. One ne podrazumijevaju samo praćenja toka donošenja odluke o uništavanju vojnih viškova, što je u nadležnosti Predsjedništva BiH, već i nadzor nad samim procesom uništavanja i evidentiranja sekundarnih sirovina u firmama koje dobiju posao.
Ministarstvo odbrane je konačno zaduženo da prati cio proces i utvrdi koje količine eksploziva i sekundarnih sirovina su dobijene uništavanjem. Tako dobijene sekundarne sirovine moraju ići na prodaju u skladu sa Sporazumom o konačnom raspolaganju svim pravima i obavezama na pokretnoj imovini, koja će i dalje služiti za potrebe odbrane.
Sve ovo naravno ne znači da je stavljena tačka na ranije propuste i sve ono što je u fazi istrage. Još se očekuje odgovor od Ministarstva odbrane o rezultatima uništavanja viškova vojnih sredstava u proteklom periodu. Sve dosadašnje informacije bile su netačne i površne, za šta odgovornost snosi ministar odbrane Selmo Cikotić. Ali ne samo on. Gotovo nevjerovatno zvuči nedavna izjava načelnika Zajedničkog štaba OS BiH, generala Milojčića, da nema mogućnosti zloupotrebe viškova, da je sve u skladu sa odlukama Ministarstva odbrane i uz kontrolu parlamentarne komisije. General je to izgovorio gledajući bez treptaja u lice javnosti. Ko mu je povjerovao?
Očekivali smo da će reći: nije sporna potreba da se kroz uništavanje viškova naoružanja osnaži proces demilitarizacije naše zemlje i osigura potpuna bezbjednost njenih građana, ali to ne znači da nadležna parlamentarna komisija, pa i javnost, o tome ne treba da budu pravovremeno informisani. Činjenice su međutim neumoljive, jer količina sekundarnih sirovina treba srazmjerno odgovarati količini uništene municije i minsko-eksplozivnih sredstava. Možda je baš u tome problem i razlog što se Ministarstvo odbrane ne usuđuje da detaljan izvještaj prezentuje javnosti. I možda baš zbog toga treba insistirati da to uradi.