Nakon višednevnog slušanja svakojakih slavljeničkih i gotovo euforičnih intervjua, emisija i prikaza na malom ekranu, konačno sam shvatila šta je poruka, te nazovem krojačicu da mi sašije jednu tergal suknju (belu košulju imam), pa da budem pripravna za eventualni slet i nošenje štafete u martu ove godine.
Razlika je u tome što ova štafeta i ovaj slet ne bi bili baš multietnički, ali verujem da će teritorijalni kriterijum biti primenjen u izboru osobe koja će štafetu predati, pa ćemo jedne godine imati sretnika iz Trebinja, druge iz Novog Grada i tako redom po opštinama. Očekujem i konkurs svake godine za najbolji literarni rad na temu, recimo, koliko su mu plave i tople oči; kviz sa pitanjima kome i kada je rekao odlučno ne, dok će poseban sedmični časopis objavljivati fotografije i kako sedi, i kako trči, i kako peva, i kako se rukuje s nasmejanim omladincima i razdraganim penzionerima.
Ovaj narod ima neverovatan talenat da stvori idola, vine ga u nebesa, a onda baci u blato. Imali smo decenijama i najvećeg i najdražeg sina svih naroda i narodnosti, a za kratko vreme odricali su ga se i oni koji su mu cele zbirke poezije napisali ili pevali da sa njegovog puta neće skrenuti. Skrenuli su na prvoj krivini gde se pojavio potencijalno dobar materijal i ideologija koja je obećavala novu korist. Vlastitu, naravno. Ko poveruje poltronima, odmah neka sam sebe počne da zove bivšim. Sudbina ili bolest svih upravljača, bilo da su na čelu vlada ili korporacija.
Korporacije su najvažnije organizacije modernog društva. Zadovoljavaju potrebe tržišta, obezbeđuju zaposlenje i stvaraju bogatstvo, te utiču na sve živote, bilo kupaca, zaposlenih, snabdevača, investitora ili društva u celini. S obzirom na njihovu važnost, jasno je da im je potreban dobar menadžment, ali i dobro upravljanje.
Upravljanje nije isto što i menadžment! Godinama je glavni fokus poslovanja bio na menadžmentu: menadžment škola, savetodavni menadžment, idejne vođe menadžmenta i slično. Do pre samo dvadestak godina, izraz `korporativno upravljanje` nije baš bio poznat ili u upotrebi. Danas je to izraz koji upotrebljavaju i oni koji uopšte nisu načisto šta to, zapravo, znači, ali im lepo i pametno zvuči. Takođe, većina ne zna razliku između direktora i menadžera.
Korporativno upravljanje se definiše kao sistem kojim se kompanije usmeravaju i kontrolišu. Upravni odbor je odgovoran za dobro upravljanje kompanijama. U poslednjoj deceniji u svetu su se desile značajne promene u strukturi upravnih odbora. Postali su manji, profesionalniji, a direktori su bolje informisani i svesniji svojih odgovornosti. Svet korporativnog upravljanja se iz osnova promenio početkom ovog veka. Uloga akcionara u upravljanju je da imenuju direktore i reviziju, odnosno nadzor nad poslovnim računima. Danas je način na koji se upravlja kompanijama postao važniji od načina vršenja menadžmenta.
Uostalom, dobro upravljanje će obezbediti i dobar menadžment, dok će loše upravljanje dozvoliti da se razvije loš menadžment. Struktura korporativnog upravljanja podrazumeva upravni odbor na vrhu, koji se sastoji od vanjskih lica bez izvršne funkcije i direktora s izvršnom funkcijom u korporaciji. Direktori-članovi odbora s izvršnom funkcijom nadređeni su menadžerima. Menadžeri su odgovorni za vođenje pojedinih operacija.
Ali, još uvek veliki broj direktora nema dobru obuku i često ne zadovoljavaju očekivanja upravnih odbora. Investitori, bilo da su pojedinačni ili institucionalni, postavljaju sve veće zahteve pred kompanije u pogledu javnosti rada i istinitosti finansijskih izveštaja. Istraživačko novinarstvo je, takođe, postalo zainteresovanije za korporativno poslovanje. Zadatak odbora je da usmerava, donosi strategije i politike, vrši superviziju izvršnog menadžmenta i odgovara akcionarima i zajednici. Naravno, odbori se razlikuju u tome do koje mere delegiraju ovaj posao glavnim izvršnim direktorima (CEO - chief executive officer, engleski) i menadžment timu, u uslovima nadzora i kontrole.
Široko posmatrano, korporativno upravljanje govori kako se vrši i praktikuje moć nad korporativnim entitetima. Korporativno upravljanje govori više o ljudskom ponašanju i prirodi nego o strukturi, pravilima i regulativi. Sposobnost direktora, u osnovi, najviše određuje koliko će i odbor biti efikasan. Odnosi unutar odbora uključuju jednako intrige i konspiraciju koliko i poverenje, fer-plej i iskrenost. Pozicija članova odbora u društvu ili poznato ime ne garantuje i uspešnost samog odbora, a samim tim i korporacije. Svaki od direktora različito doprinosi (ne)uspešnosti odbora.
Direktor s većim znanjem o korporativnom entitetu, poslovnom procesu i finansijama kvalitetnije će informisati odbor i postići bolje odluke o strategiji i izradi politika poslovanja korporacije. Da bi odbor bio efikasan, potreban je poslu predan, nezavisan (od politike, s jedne, i poltrona, s druge strane!) i odlučan izvršni direktor koji će zajedno s članovima koji nemaju izvršnu funkciju raditi u uslovima poverenja i međusobnog razumevanja.
U lošim odborima dominanto je politikantstvo i pitanje ličnog. Dvadeseti vek je bio vek menadžmenta, dok će dvadeset prvi, sve su prilike, biti vek upravljanja, jer se širom sveta središte pažnje pomera prema legitimnosti i delotvornosti direktora i odbora, te načinu kako se koristi moć nad korporativnim entitetima.
Kažu da se skoro u Trebinju zametnula priča šta bi bilo kada bi umro direktor tamošnje najjače i najatraktivnije kompanije. Većina je bila u panici jer, kažu, sahrana bi trajala bar pet dana dok bi se iz njega povadili svi koji su mu ušli sa zadnje strane u procesu i lancu dodvoravanja. I dok bi se negde drugde priča o korporativnom upravljanju mogla nastaviti raspravom o upravljanju ljudskim resursima, kod nas bi taj nastavak bio nešto u smislu upravljanja poltronskim resursima na svim nivoima, sa vazelinom kao glavnim proizvodom industrije u razvoju.