Dvojica sudija Vrhovnog suda Republike Srpske našla su se ovih dana na naslovnoj strani jednih dnevnih novina pod optužbom za nepotizam.
Priča o njima najavljena je teškim riječima: "Bruka i sramota". Jedan od njih, koji mi je prijatelj i za koga glavu dajem da nikada ne bi učinio ništa što bi se moglo dovesti u vezu sa korištenjem svoje sudijske pozicije, našao se na tapetu novinara zbog toga što mu se kćerka "zaposlila kao volonter" u Okružnom sudu, a drugi, za koga takođe vjerujem da je moralan i pošten, zbog toga što mu se sin "priprema za mjesto pripravnika u Okružnom tužilaštvu".
Siguran sam da moj prijatelj nije ništa učinio da mu kćerka bude odabrana za volontera. Znam pouzdano da svojim kćerkama za vrijeme studija nikada nije pomagao intervencijama. Sve što je za njih činio bila je pomoć u razumijevanju mnogih zamešateljstva pravne teorije. Da je htio da im pomogne poslije diplomiranja mogao ih je trajno uhljebiti u nekoj državnoj agenciji, banci ili javnoj firmi, kao što su to činili drugi. Ima tamo mnogo njegovih kolega i prijatelja koji bi mu rado u tome pomogli. Dakle, da je htio da koristi svoju pravosudnu poziciju za privilegije svoje porodice (definicija nepotizma!), zaposlio bi kćerku na neodređeno vrijeme u dobroj firmi, a ne bi je poslao među nesrećne volontere koji rintaju bez plate i bilo kakve perspektive da će ostati u pravosuđu.
Moj kolega je, očigledno, pustio kćerku da ide za poslom koji voli. Tako se ponašaju roditelji koji poštuju autonomiju i ličnost svoje djece. Da je kćerka mog prijatelja poželjela da volontira u kancelariji nekog od poznatih banjalučkih advokata, on se sigurno ne bi protivio. Pošten i naivan kakvim ga je bog dao, ne bi se sjetio da bi na isti način mogao biti optužen za ko zna kavu spregu advokata i sudije. Za sudbinu djece sudija uvijek se može pronaći neka novinska priča. Makar i tužno besmislena kao priča o sinu predsjednika Vrhovnog suda, koji se "priprema za mjesto pripravnika".
Ima neke prirodne logike u toj želji djece sudija da krenu roditeljskim stazama. Kao što ima i nečeg prirodnog u težnji da se u profesionalnom smislu nadmaše roditelji. Vjerujem da u svemu tome ima i nekog dragocjenog genetskog čuda
I pored svega, moram priznati da ovakve stvari nisu tako jednostavne ni za sudije roditelje, a ni za novine, ma koliko bile bulevarske. Nepotizam je danas opšte mjesto u našem društvu. Ljudima koji to svakog dana vide nije lako razumjeti kada na konkursima za pozicije u pravosudnim institucijama budu izabrana djeca sudija. Običan čovjek zaboravlja da djeca sudija mogu biti najbolji studenti i da u procesu izbora mogu zaista pokazati najbolja znanja i vještine. Ima neke prirodne logike u toj želji djece sudija da krenu roditeljskim stazama. Kao što ima i nečeg prirodnog u težnji da se u profesionalnom smislu nadmaše roditelji. Vjerujem da u svemu tome ima i nekog dragocjenog genetskog čuda. Djeca iz glumačkih porodica su gotovo po pravilu vrhunski glumci. Djeca iz porodica muzički obrazovanog svijeta su uvijek vrhunski muzičari. Pjesnik Brana Petrović rekao je jednom prilikom: "Neće iz svake kuće koja ima klavir izaći Šopen, ali teško da će Šopen izaći iz kuće koja nema klavir!" Ako mene pitate, talenat i porodica su važniji od škola i fakulteta.
I osjećaj za pravdu i pravo je prirodan talenat. On se najlakše može pronaći među djecom vrsnih sudija i zbog toga ne treba uvijek biti osjetljiv kada djeca sudija budu izabrana na pozicije u pravosuđu. Ono što je važno jeste da takav talenat mora biti potvrđen u proceduri izbora po javnom konkursu i na osnovu propisanih jasnih kriterija. Rezultati na konkursu moraju da otklone dilemu da li se radi o sposobnosti ili nepotizmu. Bilo bi dobro kada bi intervjui sa kandidatima biti javni. Svi kandidati koji apliciraju na pozicije u pravosuđu trebalo bi da imaju mogućnost da jedni druge čuju i da imaju mogućnost da se uvjere u sposobnosti izabranog kandidata, kao i da svoje znanje uporede sa znanjem ostalih kandidata. To bi moglo riješiti ovu opasnu kontroverzu. Djeca sudija ne smiju biti taoci profesija svojih roditelja. Njima se mora omogućiti ravnopravno učešće u konkurisanju za sve pozicije u pravosuđu.
Nad jednom dilemom se mučim: da li bi bilo moralno prihvatljivo da dijete sudije konkuriše i bude izabrano u istu instituciju u kojoj otac ima sudijsku poziciju? Nemam jasan odgovor na ovo pitanje, iako zakonskih smetnji nema. Čini mi se da bi svaki sudija morao učiniti sve da se ovakva situacija izbjegne?
(Autor je sudija Suda BiH)