Poznato je da Haris Silajdžić svoju politiku i politiku svoje stranke zasniva na tezi kako je Republika Srpska jedini problem da ova zemlja napreduje. Kod ovog člana najvišeg državnog organa nema druge priče, njegov vokabular nije se makao od ratnih dana
Njegova animoznost prema Srbima je očigledna. Gotovo da nije u ovo poratno vrijeme kročio u drugi entitet, a izjavio je da neće nikako ići u Beograd. Od njega zavisi što mi već mjesecima nemamo ambasadora u glavnom gradu Srbije. To što je češće u nekim muslimanskim zemljama, nego u nekim krajevima Bosne i Hercegovine, govori o ukorijenjenom vjerskom fanatizmu ovog svršenog učenika medrese, dakle hodže. Zato je razumljivo što je jedina njegova ideja ukidanje Republike Srpske.
Hajde da vidimo kako on to misli ostvariti. Najnormalnija stvar je da se u državnom parlamentu postavi pitanje opstanka ovog entiteta. To pitanje, ako bi i došlo na dnevni red, nema nikakve šanse da u današnjim konstelacijama političkih snaga bude izglasano. Moguće da Silajdžić misli da bi međunarodna zajednica, valjda Ujedinjene nacije, odlučila da ukinu Republiku Srpsku. Kakva je to nebuloza ne treba ni pominjati. Treća opcija kako bi RS bila ukinula je ratna. Čime će ratovati ovi narodi, kojima je dosta ubijanja, pored prisustva vojnika NATO-a?
Rezultat te Silajdžićeve fiks ideje je glupost, šuplja priča. A ništa manje somnabulno je i to što Milorad Dodik sanja Republiku Srpsku kao nezavisnu državu. Nada se da će tom upornom pričom prisiliti međunarodnu zajednicu da preokrene svoj stav i prizna Dodikov posjed kao posebnu državnu tvorevinu. Fina je nada, ali je često luftika. O drugoj mogućnosti da RS bude potpuno samostalna jeste rat, ali sam uvjeren da na nju ni Dodik ne pomišlja.
Šuplja je i Dodikova priča kako ga Bosna i Hercegovina uopšte ne zanima. A kako misli da živi i opstoji narod u njegovom vlasništvu? Bez državničkih pregovora Dodik će jednostavno biti u autu, ostao bi siva zona na evropskom tlu. Istina da postoji međuregionalna saradnja, ali je ona daleko od dovoljnog da bi se normalno i civilizacijski u današnjem svijetu živjelo. Dodikova arogancija prema BiH ne vodi ničem dobrom, posebno prema stanovnicima RS. Zato taj antagonizam prema svojoj državi Dodika vodi samo u ćorsokak. Morao bi postati svjestan da je njegova priča o Bosni i Hercegovini samo šuplja priča.
A zašto ove dvije šuplje priče imaju tako dobar odijek u narodima? Na prvom mjestu mislim da je to psihološka stvar. Čovjek kada je nezadovoljan što nema dovoljno para, što gubi posao, što mu je egzistencija ugrožena, što su u njegovoj porodici ugroženi odnosi, što ga štreca u leđima ili je dobio šećer, mora tražiti krivca. A njegovi šefovi, Silajdžić i Dodik, nude mu neprijatelja. I zato je jako dobro narodu, toj gomili, kada ima nekoga ko mu je za sve kriv, šta bi inače činio da nema neprijatelja? Morao bi se pouzdati u svoje vlastite snage. A to je mnogo teže nego sve prebacivati na drugoga.
Ali ima mnogo veća jedna prepreka ljudskom međuentitetskom ponašanju. To su mediji. Gledam televiziju i čitam mnogo novina, pa mi se ponekad učini da su oni još veći izazivači neprijateljstava nego što su to Silajdžić i Dodik. U Federaciji BiH većina medija je angažovana da iz svih haubica puca po Republici Srpskoj. Nadmeću se ko će je više ocrniti, ko će više Dodika psovati. Kada nekome ovdje u Sarajevu kažem da je Banjaluka deset puta uređenija i čišća od Sarajeva, da su u gradu na Vrbasu možda čak i bolji domaćini od Sarajlija, moji sagovornici zinu od čuđenja. Naučeni su od medija da ništa dobro nema u onom tamo entitetu. Vjerujem da su tako isprani mozgovi i Srbima, koji se plaše da privire u Federaciju, jer tamo jedu žive ljude.
Pronađena je formula kako što duže ostati na vlasti. Samo smisli neprijatelja, Srbima u onom tamo entitetu, Bosnu i Hercegovinu kao babarogu, pa će narod poslušno ići za tobom, glasati za tebe kada god dođu izbori. Istina, nešto se izlizala Silajdžićeva ratna retorika, pa su on i njegova stranka na prošlim opštinskim izborima dobro kljoknuli. Neka se ni Dodik ne uzda u neprestanu podršku svog naroda u njegovoj aroganciji prema BiH. Dolaze promjene, sporo i teško.