Početkom jula ove godine bio sam na Tjentištu. Posjetio sam Nacionalni park "Sutjeska" i ostao očaran prirodnim ljepotama ovog jedinstvenog rezervata Prirode, Društva i Istorije.
Tamo je, naime, održano višednevno druženje mladih iz cijele Republike Srpske, pod nazivom "Kamp prijateljstva 2013", u organizaciji Ferijalnog Saveza Republike Srpske. Uz prigodan kulturno-zabavni program, koncerte grupa "Letu štuke", S.A.R.S. i Ramaba Amadaeusa, razgovaralo se o održivom razvoju, ekologiji, savremenom antifašizmu, omladinskom aktivizmu i unapređenju položoja mladih u ovom vremenu. Tokom dva dana koja sam proveo tamo imao sam rijetku privilegiju, zajedno sa našim domaćinima i gostima, posjetiti neke od prirodnih ljepota ovog parka, vidjeti mjesto pogibije narodnog heroja Save Kovačevića i druge spomenike veličanstvene bitke na Sutjesci. Na okruglom stolu bio sam jedan od panelista na temu "70 godina od bitke na Sutjesci - istorijski značaj". Mnogi narodi u svojoj istoriji imaju presudne, odsudne, prelomne bitke, koje su odredile tok njihove istorije: Grci imaju Termopile, Jevreji bitku za Masadu, Srbi Kosovo, Hrvati, Gvozdansko, Portugalci Alkazar, Amerikanci Alamo, Rusi Staljingrad, zapadni hrišćanski svijet bitku kod Poatjea itd. Jugoslovenski narodi u Drugom svjetskom ratu imali su svoje bitke: Kozaru, Neretvu, Sutjesku i druge. Bitka na Sutjesci je značajna jer je održala, učvrstila i razvila svijest naroda o važnosti otpora okupatoru i podigla vjeru u konačnu pobjedu i oslobođenje zemlje. Sutjeska je višeznačna metafora. Sutjeska je primjer kolektivnog heroizma i borbe. Sutjeska je bila bitka za nas, vrijeme je za našu bitku za Sutjesku. Kako kaže Edgar Morin, francuski sociolog, u knjizi "Kako misliti Evropu": "Drugi svjetski rat je bio građanski svjetski rat." Džordž Štajner, kulturni antropolog, nastavlja u knjizi "Ideja Evrope": "Dva svjetska rata, koji su, zapravo, bili evropski građanski ratovi." Unutar pojedinih evropskih zemalja, Španiji, Rumuniji, Jugoslaviji, Francuskoj, Grčkoj, vođeni su slični građanski i nacionalni ratovi između različitih lokalnih snaga i globalno suprotstavljenih strana.
Bitka na Sutjesci trajala je od 15. maja do 15. juna 1943. godine u okviru njemačke operacije "Švarc", plana da slomi glavninu narodnooslobodilačkih snaga i partizanskih odreda Jugoslavije. Prema partizanskoj istoriografiji, bila je to Peta neprijateljska ofanziva. Bitka na Sutjesci bila je jedna od najtežih, najkrvavijih i najpresudnijih bitaka Drugog svjertskog rata na našem ratištu. Njemačke udružene snage brojale su 127.000 vojnika, narodnooslobodilačka partizanska vojska imala je 22.150 boraca, sa 3.500 ranjenika. Na kraju bitke izginula su 7.543 partizanska borca. Nakon bitke na Sutjesci, predsjednik britanske vlade Vinston Čerčil mogao je u Donjem domu britanskog parlamenta, 22.2.1944. godine reći: "Razumije se, jedino se partizani maršala Tita sada stvarno bore protiv Njemaca."
Sutjeska je višeznačna metafora. Sutjeska je primjer kolektivnog heroizma i borbe. Sutjeska je bila bitka za nas, vrijeme je za našu bitku za Sutjesku
U vrijeme političkih promjena i ideološke netrpeljivosti devedesetih godina prošlog vijeka, u mnogim gradovima BiH ukinuti su nazivi ulica narodnih heroja i partizanskih jedinica NOR-a, porušeni su spomenici posvećeni važnim događajima iz Drugog svjetskog rata i nipodaštavan je doprinos komunista antifašističkoj borbi. Bitke na Sutjesci sjećamo se samo prigodničarski, bez imalo osmišljenog napora da prenesemo njeno stvarno i simboličko značenje na današnje generacije. Sutjeska je bila najteža zajednička bitka jugoslovenskih naroda i najveća njihova pobjeda, mada postoje različita mišljenja i sumnje u vojničko vođenje ove bitke. Ko god je samo jednom vidio vrleti Sutjeske, ne može da ne izrazi divljenje hrabroj borbi partizana protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Šta je Sutjeska nama? Huči li Sutjeska još u našem vremenu? Znam da danas mladim ljudima u BiH malo znače toponimi i simboli bitke na Sutjesci: Ljubin Grob, Donje Bare, Vučevo, Milinklade, Ozren, Volujak, Dragoš Selo, Krekovi, Vrbnica i dr. Donekle je to i razumljivo. Međutim, tamo su, kad je trebalo, bili njihovi preci. U Dolini heroja, u miru i tišini leži poginulo pokoljenje partizana, izginulo u jednoj od najtežih bitaka u prošlosti. Srbi, Hrvati, Muslimani - Bošnjaci, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Dalmatinci, Krajišnici, Šumadinci, Banijci, Hercegovci, svi pod jednim barjakom. Da li će budućnost znati za ovo pleme mrtvih pod zemljom?
Na memorijalnom mjestu bitke uspravno stoje dva kamena obeliska, u kanjonu okruženom planinskim vijencima, dok iznad visoko se plavetni nebo, ispod huči hladna voda Sutjeska. Na spomeničkom kompleksu ne vijori se zastava Jugoslavije, simbol zemlje za koju su se borili, koja je i sama nestala kao njihovi ratni drugovi. Partizanski pokret otpora nacizmu i fašizmu u Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije predvodili su komunisti, ali značajan njegov dio čnili su obični radnici, seljaci, malobrojna inteligencija, ljudi različitih političkih opredjeljenja, ateisti i vjernici. Bila je to zajednička borba komunista, nekomunista i drugih patriota. Partizanski pokret je po svom sastavu bio socijalno i nacionalno pluralan, u početku uzak, a kasnije relativno politički širok. Nažalost, komunisti su pred kraj rata monopolizovali partizansku borbu i rezultate rata, samo za svoj pokret, što je rezultovalo trajnim ideološkim podjelama, uspostavom jednopartijskog sistema i revanšizmom prema drugim slojevima društva i političkim neistomišljenicima. Krajem rata i u poslijeratnom periodu napravljene su brojne greške, koje su ostavile negativne posljedicee na političko uređenje zemlje, međunacionalne odnose i istorijske ocjene prema bitnim tekovinama te borbe i rata. Ideološki gledano, jugoslovenski antifašizam je bio komunistički, za razliku od pokreta u drugim zemljama, koji su imali širu ideološku i političku matricu. Problem našeg jugoslovenskog antifašizma je u tome što nije bio dovoljno demokratski, i što je dijelom kompromitovan poslijeratnim komunističkim nasiljem i zločinima.
Kako jedan narod i država promovišu vlastiti antifašizam u svijetu pokazuje primjer Slovenije. Slovenačka centralna banka pustila je u opticaj 2011. godine milion kovanica u apoenima od dva evra s likom partizanskog komandanta i narodnog heroja Franca Rozmana Staneta, sa zvijezdom petokrakom na nacionalnoj strani kovanice. Riječ je o memorijalnoj kovanici koju svaka članica EU ima pravo izdati jednom godišnje, a od standardne novčanice se razlikuje po nacionalnoj strani. A šta mi u BiH radimo? Javno izjednačavamo partizane i četnike, dajemo ulice ustaškim zločincima i učimo fatihe za pobijene vojnike NDH-a?! Kultura sjećanja potrebna nam je kao duhovna, istorijska istina, a ne kao ideološka dogma, koja iznova oživljava i suprotstavlja bivše neprijatelje. U vremenu agresivnog nastupa antiantifašizma u BiH, antifašizam bez ideološke dogmatičnosti, revolucionarne mitomanije i političke zagriženosti, demokratski i otvoren, mora ostati trajnom vrijednosnom komponentom savremenog bosanskohercegovačkog društva. Antifašizam nije prevaziđen politički koncept, samo se vremenom transformisao u mirovnu, kulturnu i civilizacijsku vrijednost savremene Evrope. Jugoslovenski antifašizm, čiji smo i mi u BiH, današnji sljedbenici i baštinici, je sastavni, neizostavni dio mape globalnog antifašizma. U svakom budućem "evropskom sjećanju" biće mjesta i za bitku na Sutjesci.
(Autor je publicista)