Ne treba posebno naglašavati značaj inteligencije u svakom društvu. Tamo gdje se ne čuje glas intelektualaca ili je narod pod totalitarnom vlašću, ili taj "trust mozgova" duška u zavjetrini, bez ambicije da svom okruženju ukaže na put napretka, da progovore o pogrešnom djelovanju vlasti. U svakovrsnoj krizi koja nas je zadesila, upravo se od intelektualaca očekuje glas otrežnjenja. A, po svemu sudeći, on je uglavnom izostao.
Tamo gdje je skoncentrisana pamet i razboritost, u akademijama nauka i umjetnosti, u asocijaciji univerzitetskih profesora i u umjetničkim udruženjima, ne čuje se nikakav glas. Kao da im je neko strogo zabranio da se oglašavaju, ili su možda prepadnuti od dubine naše krize, te se ustručavaju prozboriti koju umnu, jer kao nema nikakve koristi. Sam po sebi intelektualni posao je Sizifov, pa i pored toga ljudi koji promišljaju stvarnost na mnogim meridijanima dižu svoj glas. A, kod nas tog glasa nema.
Simptomatična je priča u vezi s Asocijacijom nezavisnih intelektualaca "Kruga 99" u Sarajevu. Odmah na početku rata našla se grupa intelektualaca i formirala taj "Krug", da bi ubrzo po svojoj aktivnosti postao prepoznatljiv ne samo u tada opkoljenom gradu, nego i u inostranstvu. Posebno je imao odjeka van naših granica. A, taj se "Krug" od prvog dana borio za mir, za jednakopravnost svih ljudi i naroda, a protiv aktuelne vlasti, naročito protiv Alije Izetbegovića, koji je postao vlasnikom Sarajeva. Postepeno su birani novi članovi, pa je "Krug" narastao na preko stotinu članova, ne samo u Sarajevu, nego ih je bilo i u unutrašnjosti, pa i stranaca, koji su željeli da se solidarišu s platformom "Kruga".
U toj grupaciji tokom rata i odmah poslije zaključenja mira djelovalo je oko deset članova Akademije nauka i umjetnosti BiH i preko četrdeset univerzitetskih profesora, kao i mnogobrojni umjetnici i novinari. Strogo se vodilo računa da za člana "Kruga 99" ne budu birani prononsirani nacionalisti. Na javnim sastancima, koji su održavani svake nedjelje, govorilo se otvoreno i oštro o situaciji u kojoj se nalazimo, što su mediji redovno pratili, a nisu izostajala ni pisana saopštenja. Ugled "Kruga 99" bio je veliki, pa se aktuelna vlast nije usudila da išta protiv njega preduzme, a ponekad su isticali svoju demokratičnost postojanjem ovog "Kruga".
No, posljednjih godina "Krug 99" ušao je u veliku krizu. Iako se održavaju sesije nedjeljom, veoma malo je prisutno nekadašnjih članova, a većinu prisutnih čine penzioneri, koji od duga vremena ubijaju dosadu. Nema više onih zanimljivih diskusija, pa i polemika, sve se svelo na pozvanog gosta koji drži predanje. Šta se desilo s tim nekadašnjim intelektualcima, zašto su se promijenili? Odgovor nije jednostavan. Okolnosti su postale druge, možda čak gore nego u ratu, što je naravno nonsens, ali su današnji tronacionalisti zauzeli sve važnije pore života, pa je upitno tamo u "Krugu 99" izdavati se za nezavisnog intelektualca. A, mnogi su se dobro ugnijezdili, pa im ne treba imidž slobodnog mislioca.
Zašto iz Akademije nauka i umjetnosti BiH nema nekih projekata i prijedloga kako izaći iz krize? Možda zato što bi neminovno bilo ukazati da je srž problema u nacionalnim strankama? A, s Akademijom nauka i umjetnosti RS situacija je još beternija. Predsjednik tog visokointelektualnog tijela Rajko Kuzmanović istovremeno je i predsjednik Republike Srpske. Pa, kako će naučnici i umjetnici biti kritični prema vlasti na čijem je čelu upravo njihov predsjednik?
Postoje pojedinci iz univerzitetske sfere koji se javljaju u medijima svojim beskompromisnim stavovima, ali postoji i ogromna masa profesora, koji jure za honorarima i lovom, pa im nimalo nije stalo do drugih, do obespravljenih, do siromašnih. Skandali koji se dešavaju na fakultetima, od seksualnih afera do korupcije, daju lošu sliku naših intelektualaca.
I umjetnici, a posebno mislim na pisce, šute o ovom našem crnom proljeću, ne tiču ih se hiljade ljudi bez posla, isto toliko gladnih i siromašnih. Ne tiču se naših pisaca novokomponovani bogataši, tajkuni koji su stekli imovinu na leđima sirotinje.
Glavno je gledati preko plota na drugu stranu, pa iz Federacije vidjeti samo zle nakane, a iz RS u Sarajevu svakoliku opasnost. U tome su i naši intelektualci aktivni, pa se po tome ne razlikuju od stanačkih rukovodstava. Istina je da za pravi intelektualni stav treba imati muda, ali isto tako istina je da je kod uplašenih intelektualaca strah preuveličan.