"Toliko je kriminala i nepravde u ovoj zemlji! To je strašno i ne može se više podnositi. Treba se tome oduprijeti svim silama. Ne smijemo više samo šutjeti pognute glave."
Ovaj vapaj izašao je iz usta univerzitetskog profesora, koji je bio odlučio da se bori protiv nepodopština na svom fakultetu. Neustrašivi član akademske zajednice odustao je od bitke prije nego što ju je i počeo. Pokleknuo je nakon zahtjeva da u javnost sve navodne dokaze o nezakonitostima u svojoj radnoj sredini iznese nastupajući javno, imenom i prezimenom, bez anonimnih optužbi u kojima ne bi bilo ni imena ni inicijala odgovornih za zloupotrebe. Njegov elan za suprotstavljanje "kriminalu i nepravdi koji se više ne mogu podnositi" dodatno je splasnuo nakon pitanja da li je, možda, prije obraćanja novinarima, kontaktirao nadležne institucije, inspekciju ili policiju.
"Pa dajte, molim vas, ne možemo sada tako nastupati. Šta mislite kako bih ja završio na fakultetu?! Odmah bi mi otkazali ugovor o radu, jer ja sam, znate, već u penziji. Drugačija bi priča bila da sam još u radnom odnosu, tad me se ne bi mogli lako riješiti kad bih progovorio", objasnio je skrušeni univerzitetski profesor.
Razočaranje činjenicom da je nemoguće pisati o kriminalu iza kojeg stoji "većina profesora" i bez spominjanja primjera kriminalnih aktivnosti, pokazao je optužbom da su i novinari među krivcima za korupciju, nepotizam i za još pokoje krivično djelo.
Penzionisani profesor, koji još radi sa studentima, s pravom je kivan na takozvanu sedmu silu. Umjesto da objave priču u kojoj bi bilo uopštenih fraza o kriminalu i ocjena da su svi krivi i da zapravo niko nije kriv, zatražili su od jednog penzionera da sam upre prstom na konkretnu adresu odgovornu za konkretna zakonom nedopuštena djela i da tada provjere njegove optužbe. Penzionera su stavili na kušnju da rizikuje svoja dodatna primanja koja dobija na osnovu ugovora o radu na fakultetu. Da nije ove dodatne zarade, bio bi primoran da živi od oko 600 KM mirovine, što i nije svota koja garantuje lagodan život i komociju da, bez straha od gladovanja, otvoreno kritikuje sve što ne valja u njegovom bližem i širem okruženju.
Profesorova ljutnja bila bi još veća da ga se podsjetilo na zakonsku odredbu da zbog prelaska starosne granice od 65 godina može biti samo u mirovini, a ne i predavati na fakultetu. Zagovornik borbe protiv nepravde zanijemio je i prije nego što je mogao čuti da je i sam "prestupnik", jer svojim angažmanom zauzima mjesto drugim, bar koju godinu mlađim predavačima. Red bi bilo podsjetiti da zakon predviđa kazne i za prikrivanje krivičnog djela kako bi se mogla protumačiti njegova odluka da dokaze o zloupotrebama, za koje tvrdi da ih ima, ne ustupi mjerodavnim organima vlasti.
Slične primjere zapjenjenih protivnika "sile i nepravde" moguće je sresti gotovo na svakom koraku. Dovoljno je biti strpljiv pa u čekaonici neke ambulante do kraja saslušati priče o propisivanju pogrešnih terapija, o uzimanju novca da bi se hitni pregled obavio urgentno, a ne nakon šest mjeseci čekanja.
Bude u tim čekaonicama i strašnijih optužbi koje dosežu do prozivki konkretnih ljekara da u svojim radnim biografijama imaju po dva-tri ubistva zbog nemara. Ovo svojevrsno takmičenje pacijenata u nabrajanju što težih slučajeva zloupotrebe biva prekinuto prozivkom "sljedeći". Prozvani više nije razgoropađen, sa olimpijskim osmijehom na licu ulazi u ordinaciju, a do maloprije ratoborna i ozlojeđena publika ga ispraća pogledima punim strahopoštovanja. Od žamora su ostali samo tišina i pognute glave, svako zabavljen svojim lošim iskustvima koje rijetko kada čuju oni koji bi problem mogli makar pokušati riješiti.
Kutije za pritužbe pacijenata postoje u čekaonicama većine zdravstvenih ustanova. Nakon što se utvrdi da u kutijama nema prigovora sa identitetom oštećenog pacijenta i ljekara krivca, predstavnici bolnica samo slegnu ramenima i poruče da anonimne prijave ne mogu razmatrati njihovi etički komiteti ili disciplinske komisije.
Popustljivost i pristajanje na loš medicinski tretman, a nakon što se grmjelo da više ovako ne može, shvatljivi su koliko i "hrabrost" junaka s početka ove priče. Rijetki pacijenti javnih ambulanti mogu sebi priuštiti usluge privatnih ordinacija koje bi im vjerovatno ostale kao jedina alternativa kada bi na kraju prijave protiv dr XY zapisali svoje ime prezime i ostale lične podatke. Zato salve optužbi koje sipaju dok se ne dođe na red za pregled imaju samo jednu svrhu - da se sa vlastitih leđa skine bar dio tereta.
Kad se onako "u havu" istresu sve nepravde ovog svijeta, lakše je pokucati na vrata i pognute glave zatražiti pomoć. Bespomoćnih je puno, a nedostupnih vrata i službenika još je više. Sve dok se neko ne odvaži da vlastitu sigurnost, makar to bila samo garancija redovnog dobijanja sedativa, ugrozi glasnom optužbom izrečenom na pravom mjestu, ostaćemo na patetičnoj priči kako se "ovako više ne može". Do tada će vladati samo pravilo da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, pa čak i kada iza tih vrata sjedi kasapin, silovatelj ili neumorni kradljivac javnog novca.