Sad počinje mitski epilog srpske političke epopeje. To je prva uočila i opisala iskusna, stara političarka i povjesničrka, žena sasvim drukčijega kova od Đinđića, kabinetska revolucionarka Latinka Perović.
Đinđić je, napisala je, ušao u legendu, kao prvi srpski "moderni" nacionalni mit u nacionalnoj mitologiji koja inače veliča samo reakcionare. A u mitskoj zemlji Srbiji, mitski junaci ne leže mirno u zemlji, nego djeluju, žive među živima i govore kao da nisu ušutkani… Je li zaista Đinđić toliko nepopularan političar, beznačajna figura, te proponent stranih sila, "mondijalista" kojega će biti lako ukloniti i zatim zaboraviti, kako su mislili, govorili, pa čak i pisali oni kojima više nema ni spomena, ako se nisu presamitili i pretvorili u vlastita naličja pa govore onako kako nikad nisu mislili?
Kad je kroz Beograd prošao Đinđićev sprovod, povorku je bez ikakve organizacije i agitacije počelo puniti građanstvo, dok nije narasla masa od pet stotina tisuća ljudi, osam stotina tisuća ili milijun... Teško im je znati broja jer su svi bili na ulicama, plakali su, i sprovod Rankovićev, pa čak i Titov, bio je zasjenjen, pa se Srbija zaista okupila oko pozitivne figure građanskog političara, a ne tiranina ili šefa batinaške policije represivnog režima. Mala skupina vojnika koja je pratila kovčeg, bila je poput talaca kojs je ceremonijalnim hicima u zrak na Novome groblju objavila urbi et orbi krivicu svoje firme... Sagriješili smo, pali! Bum! Napuni, priznaj - jesmo, pali! Bum! Dobro, jesmo, mi smo ga, pali! Bum! I vrane koje su prhnule s golih krošnji i predstavnici međunarodne zajednice, svi su shvatili - da, oni su. Jebi ga. To je zemlja Srbija. Idemo dalje...
Velika bulumenta raznovrsnih popova prišljamčila se pogrebnoj koloni - nisu to mogli nikako izbjeći... Krupni, košćati, mali, debeli, u veličanstvenim zlatnim odeždama koje su djelovale neumjesno na asfaltu, s knjigama okovanim u srebro, s onim kuglama u kojima pale tamjan i ostalim parafernalijama svog zanata... E, da su mogli izostati, izostali bi, ali nisu mogli. U hramu svetoga Save, golemoj betonjari koju su počeli graditi u socijalizmu, a dogotovio ju je Đinđić (to su ti neizbježni tranzicijski manevri) barem je Amfilohije ulučio priliku da kaže mrtvacu sve što ga ide. Prvo je naveo da je pao kao samo još jedna srpska žrtva "poput Milice Rajić i Marice Milić", dvije hrišćanke koje su stradale nevine, jer su Srpkinje - jednu su ubile NATO bombe, a drugu šiptarski separatisti na Kosovu. Dakle: dvije naše, jedan njihov. I zatim, puno važnije, sasvim izravno - da, ti si, Zorane, zaginuo, kao onaj koji je "obrenovićevski pružao ruku mira" napadačima na Srbiju, dakle, dok su na Srbiju padale bombe koje su ubile Milicu Rajić, pa ohrabrile šiptarske teroriste povezane s narko-mafijom da ubiju Maricu Milić, ti si, obrenovićevski, šurovao s đavolom, pa te onda, kao i Obrenovića, smaknula "Crna ruka", ali ne ona otporaška, koju su farbali po zidovima u doba demonstrcija protiv Miloševića, nego naša, karađorđevićevska i svetosavska. Tko ne razumije tu teologiju, objasnit će mu se: moli Boga i dodaj džebanu...
Sad, Đinđić, mitski div-junak nije mu ništa odgovarao, nego je dostojanstveno šutio ležeći na odru s rupom policijskog heklera u srcu. Njegova je šutnja bila optužujuća, i to je, kao, išlo protiv dr. Voje, ne što bi se tog smrknutog mračnjaka (sveučilišnog profesora, a ne onoga kolerika dr. Voju, kojega su otfurali u Haag) impliciralo za zločin, u kojem nikad ne bi bio sposoban sudjelovati osim kao idejni kišobran, poput Henrika II čiji su dvorski baruni ubili sveca biskupa Becketta jer su vidjeli da ga kralj ne može podnijeti... Ne, ta je šutnja ubijenog junaka sugerirala - ako ovdje ležim ubijen kao predsjednik jedne od dviju najvećih stranaka u zemlji, predsjednik one druge morao bi biti prvi do udovice, busati se u prsa i zaklinjati da zločin neće proći nekažnjen, pa optuživati poznate i nepoznate atentatore te rukopoložiti na nevine dječje glave njegove siročadi. Ali, izumitelj modernoga ravnogorstva dr. Voja (koji nije otpremljen u Haag), nema te političke manire i to je teško breme postmiloševićevske i postđinđićevske Srbije, sve onako kako je to opisala Vesna Pešić...
Popovima se zatim mitski Đinđić osvetio jer su za njegovim kovčegom morali stupati preko pola Beograda, kao kerovi vezani za ciganska kola. Toliko tebi, brate Amfilohije, a vidjet ćemo se i na srpskim nebesima, što se prostiru kao irealna ekstenzija tavanice Visokih Dečana sve u rajske visine, pa ćemo ondje usporediti bilješke i zasvjedočiti sve što ti je Radovan Karadžić u povjerenju govorio, a što dr. Voji kad je onomad išao kod njega, pa se fotografirao s kalašnjikovom na tenku… I sam dr. Zoki je, doduše, pohodio bosanska poprišta i bosanske voždove, ali njegovu auru to nekako nije narušilo: moraš biti pravi nacionalist da te pogodi ta kletva…
Na pokopu Đinđićevu "vojnici, narod i popovi", kao u Shakespeareovoj didaskaliji, bili su samo statisti - masovno statističko tijelo - a najprominentniju skupinu, sačinjavali su političari, državnici, diplomati, koji su svojim prisustvom, brojem, prisustvom i odsustvom, nastupom i govorancijama, odašiljali raznovrsne političke poruke.
(Sutra: Drugi čin srpske političke drame)