Zamjeniku državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država Džejmsu Stajnbergu dvodnevni boravak u Sarajevu nije pomogao da stekne pravu sliku o stanju stvari u Bosni i Hercegovini. Uzalud, navodno, srdačni, konstruktivni i ohrabrujući ovosedmični razgovori sa vodećim bh. političarima.
Stajnbergu su oči otvorene tek po napuštanju BiH i po dolasku u Beograd. Predsjednik Srbije Boris Tadić, očito ne bez ikakvog povoda, kazao je važnom gostu iz Amerike da nisu tačne informacije da BiH prijeti rat.
"Situacija se dramatizuje, ne znam iz kojih razloga", izjavio je Tadić, očigledno duboko svjestan da kod nas ništa nije onakvo kakvim se čini i kako se predstavlja sa političkih govornica.
Tadićeva ocjena došla je u vrijeme burnih rasprava o deklaracijama. Koplja su ukrstili zagovornici ideje da i u bh. parlamentu treba osuditi genocid izvršen u Srebrenici, odnosno genocid izvršen nad Jermenima prije gotovo sto godina. Zamišljeno je da oba zločina budu osuđena deklarativno, dakle, reda radi.
Suštinski, nijedna deklaracija njene kreatore ništa ne košta i ni na šta ne obavezuje. Zato one i jesu vrlo zgodan instrument pomoću kojeg se dospijeva na prve stranice novina i kojim se fasciniraju obožavatelji. Važno se deklarisati za nešto ili protiv nečega i ne raditi ništa od onog što je stvarno u opisu posla zagovarača i protivnika deklaracija. Sadržaj ovih dokumenata, ma koliko se zaklinjali u njihovu težinu, ne mijenja nabolje život porodica čiji su mrtvi ponovo tek obične mete. Samo sada nepokretne.
Politički prvaci ovih dana, tokom obilježavanja 18 godina od osnivanja Hrvatskog vijeća obrane u BiH, poručili su da ne smiju biti zaboravljeni branitelji što su svoje živote dali za domovinu. Deklarativno osuđuju zaborav žrtava, a istovremeno ubjeđuju svoj puk kako sami nikad nisu bili branitelji, pa samim tim ni ne primaju nezaslužene novčane naknade iz budžeta susjedne Hrvatske. Odjednom su svi pacifisti, valjda zbog uticaja novopotpisanog sporazuma predsjednika SAD i Rusije o smanjenju količine nuklearnog naoružanja.
Jedino se zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma bh. parlamenta Niko Lozančić javno ne ograđuje od svog ratnog angažmana koji u mirnodopsko vrijeme naplaćuje iz kasa dviju država. Suštinski, nezakonito je iz Hrvatske dobio oko 160.000 KM za stradanje u ratu, a sada deklarativno štuje i ljubi samo Bosnu i Hercegovinu. Zato mu i ne pada na pamet da se odazove pozivu Suda u Zagrebu koji ga tereti zbog primanja naknada koje mu ne pripadaju. Još je i "predmetnom" sudiji u Hrvatskoj održao lekciju što ne poštuje dignitet institucija jedne suverene države pa njenog uglednog funkcionera poziva u sud kao da je obični kriminalac.
Vrijeme je deklaracija, pa nije nerealno očekivati da će se pred parlamentom BiH naći i prijedlog o usvajanju dokumenta kojim će se susjedne države pozvati da ne istražuju kriminal počinjen u našem dvorištu. Kakve pronevjere novca, kakvi ratni zločini! Ako ih je i bilo, to je unutrašnje pitanje o kojem će predstavnici konstitutivnih naroda odlučivati konsenzusom. Kad treba štititi vlastiti položaj i popratne privilegije, suverenitet BiH mnogima odjednom postaje jedno neprocjenjivo blago koje su spremni braniti svim sredstvima.
Država i njena samostalnost svetinje su bh. liderima i kad treba odbiti sve nasrtaje zapadnih moćnika koji bi htjeli da sami ovdje uvode red, a pod izgovorom uvođenja evropskih standarda i priključenja NATO savezu. Godinama uspješno odolijevaju pritiscima stranaca da se krene u odlučnu borbu protiv korupcije. Ako naše vođe popuste i dozvole da tužilaštva i sudovi utvrde stvarne razmjere kriminala, dignitet drage domovine biće ozbiljno narušen, jer bi u zatvoru završila velika većina onih što državu vode. Zato su premijeri, predsjednici i poslanici u BiH više zagrijani za deklarativnu podršku standardima EU i za još deklarativniju vladavinu zakona.
Radi održavanja u životu prazne priče o neprikosnovenosti pravne države i o jednakosti svih pred zakonom, povremeno se izmijeni pokoji paragraf u strategijama, akcionim planovima i rezolucijama.
Presudno je važno samo održavati privid rada, reda i odgovornosti, a stvarnost nam je takva da komšije moraju tješiti i nas i ostatak svijeta kako se nećemo opet početi ubijati. Nije ni čudo što u takvoj stvarnosti niko ne odgovara zbog smrti jednog djeteta čiji je život izgubljen jer se porodica nije uspjela izboriti sa bezbroj ureda, kabineta i administrativnih adresa. U tim uredima sjede pojedinci koje ljudski životi zanimaju baš kao što bh. poslanike zanimaju mrtvi Jermeni ili Srebreničani. Stvarni život u BiH pretvoren je u brojke, paragrafe i deklaracije, a smrt se ionako podrazumijeva.