Denis Bećirović, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, vrlo često u svom parlamentarnom radu pokazuje da je istorija njegova najveća ljubav, ne samo što je doktorirao u ovoj oblasti nego što svoje parlamentarne aktivnosti vrlo često zasniva na vlastitim istorijskim zaključcima.
Svoju ljubav prema "učiteljici života" Bećirović može dokazivati na univerzitetu i istorijskim institutima, ali parlament nikako nije mjesto za to, posebno ako se radi o zakonodavnom tijelu države BiH, koja sa istorijom ima velikih problema. Da je Bećirović više naklonjen prošlosti pokazuje i njegovo pismo koje je prije dva dana poslao predsjedavajućem Evropskog parlamenta i u kojem je, što bi njegove kolege profesori rekli, promašio temu.
Nacrt rezolucije Evropskog parlamenta u kojoj je jedan mali dio posvećen potrebi da Islamska zajednica u BiH jasno osudi vehabizam, bila je povod Bećiroviću da evropske parlamentarce podsjeti i na žrtve radikalnih pokreta iz Drugog svjetskog rata, ali i da protumači odnose sa susjednom Srbijom. Podsjećanje predsjedavajućeg Evropskog parlamenta na retoriku političara iz Republike Srpske bilo je, čini se, suvišno, jer iz institucija EU osude tim povodom su skoro pa obavezne.
Bećirović je reagovao na prozivku iz Brisela Islamske zajednice u BiH u maniru Harisa Silajdžića, pomalo zaboravljenog lidera Stranke za BiH, što je jako čudno za nekoga ko je dugogodišnji član i funkcioner Socijaldemokratske partije (SDP) BiH. Silajdžić je pred evropskim institucijama uvijek nastupao samostalno, bez usaglašenog stava i redovno nakon toga stvarao političke krize u BiH. Njegovi su istupi uvijek bili optužujući na račun svojih partnera u vlasti, a takva politika nije dobila podršku ni stranaca ni birača u BiH. Bećirovićevoj stranci nikada nije manjkalo naklonosti stranaca, pa je čudno što se kao čelnik jednog doma bh. parlamenta svojevoljno suprotstavlja demokratskim procedurama koje se sprovode u Evropskom parlamentu gdje je primijećeno da je vrijeme da vehabizam u BiH osudi institucija čiji je to prioritetni posao - Islamska zajednica u BiH. Otkuda ovakva reakcija kod Bećirovića možda potvrđuju i njegovi naučni radovi iz kojih se vidi da je zainteresovan za status Islamske zajednice u BiH i više nego je to po mjeri socijaldemokratije.
Po svemu sudeći, Bećirović je profesor za istoriju, ali je za politiku student. U momentu kad se formirala izvršna vlast BiH, gdje je lider i njegova stranka, on opterećuje političku situaciju u BiH i diže tenzije i na relacijama sa evropskim institucijama
Koliko je poznato SDP, Bećirovića stranka, baštini avnojevsku tradiciju, ali i imovinu jer su pravni sljednici Saveza komunista BiH. Kako se dolazilo do te imovine manje-više znamo svi, a Bećirović nam je to precizno objasnio u svom naučnom radu pod naslovom "Oduzimanje imovine Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od završetka Drugog svjetskog rata do 1961. godine". Mnogo je tu podataka koji govore o nepravdi koja je nanesena vjerskim zajednicama u BiH, a posebno Islamskoj zajednici koja je i tema ovog naučnog rada. Čudno je da do sada poslanik Bećirović nije uputio prijedlog zakona o denacionalizaciji kako bi ove vjerske zajednice konačno bile obeštećene, kao i mnogobrojni državljani BiH koji su ostali bez imovine u momentima stvaranja avnojevske Jugoslavije i njenih republika. Moguće da je zbog nedostatka činjenica, ali Bećirović kao da je u raskoraku sa onim što je u programu stranke i što sam misli na temelju istorijskih zaključaka koje ima kao ekspert iz ove oblasti.
Po svemu sudeći Bećirović je profesor za istoriju, ali je za politiku student. U momentu kada se formirala izvršna vlast BiH, gdje je lider i njegova stranka, on odbranom neodbranjivog i izlaženjem iz mandata, dodatno opterećuje tek smirenu političku situaciju u BiH i diže tenzije i na relacijama sa evropskim institucijama, koje su ključne za budućnost BiH, a ne prošlost kojom se on uporno bavi.
Očigledno da su neke lične karakteristike vrlo bitne u obavljaju javnih dužnosti što se na primjeru zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma vidi i po načinu komunikacije jer je Bećirović svojim arogantnim stavom vrlo često dovodio atmosferu u parlamentarnim klupama do usijanja. Parlament bi trebalo da bude srce demokratije, mjesto gdje se razmjenom mišljenja dolazi do rješenja korisnih za milione ljudi koje predstavlja mali broj poslanika. Nedostatak komunikacije, reakcije bez prethodnih procjena njihovih posljedica često su se pretvarale u istorijske greške i to valjda istoričari najbolje znaju. Dopisivanje sa predsjednikom Evropskog parlamenta samo zato što se tamo vodi rasprava o problemu koji je duže vrijeme problem BiH, ali i velikog broja zemalja svijeta, govori o stanju demokratskog duha poslanika Bećirovića, ali i narastajućem problemu da se u BiH povede bilo kakva rasprava o tabuima koje njeguju političari.
Bećirovićevo pismo neće ništa promijeniti kada ga pročitaju u evropskim institucijama, kao što nisu ni mnogobrojne reakcije iz RS na tamošnje rezolucije koje su bile šlagvort za unutrašnje političke rasprave. Pismo je u EU dobilo broj protokola, a u BiH kratkotrajan politički marketing.