Besmisleno bi bilo napraviti presjek najvažnijih dešavanja tokom ove sedmice, a ne osvrnuti se na vijest broj jedan kojoj smo se više obradovali nego što bi to bio slučaj da je otkriven lijek protiv starenja.
Bezvizni režim nam se konačno smiješi, a ogrijaće nas usred hladnog decembra. Biometrijski pasoš za mjesec dana imaće gotovo istu vrijednost kao onaj famozni, crveni, s tim što će i tada biti onih koji će reći: "E, da je Titinog vremena".
Tek će praunuci nekih od nas možda moći uživati u statusu kakav su imali oni koji su živjeli za vrijeme najpoznatijeg nam "druga". Treba se samo malo okrenuti oko sebe i vidjeti da je to živa istina. Pozdravili smo putovanje samo sa pasošima svejedno kao da smo postali dio najveće evropske porodice. A, nismo. Nismo ni blizu.
Skromni smo ako smo od EU željeli samo da možemo bez pečata u pasošu posjetiti neku zemlju iz šengen zone. Evropa nudi mnogo više, ali su nam te povlastice daleko.
Već nas iz obećanih zemalja upozoravaju da se za sada mnogo ne nadamo. Podsjećaju nas da nam dato može biti i oduzeto ne budemo li razumni.
Upiru prste u bh. političke vođe i kažu im da se EU ovako nećemo približiti ni za hiljadu svjetlosnih godina. A, ovim našim, ono što čuju na desno, na lijevo uho izađe.
Zlo i naopako svuda je oko nas. Čekali smo da se završe izbori, a sada kada je taj "sudnji dan" iza nas, osim što su članovi Predsjedništva BiH sjeli u svoje lože, nije poznato ko će činiti niti jedan drugi nivo vlasti u zemlji.
Dok država grca u dugovima, mijenjaju se stranački dresovi, osipaju se Mihajličini radikali i Čavićeve demokrate, a i Ivanić će, kako je krenulo, ostati šef jedino sam sebi. Cvjeta kriminal u Bosni i Hercegovini, ali je glavna tema kome će pripasti koje ministarstvo i ko će kome pružiti ruku prijateljstva, odnosno ponuditi koaliciju.
Bitnije je ko je na čelu, a ko opozicija, nego to što se više od dvije trećine običnih smrtnika guši u besparici. Važnije je prepucavati se sa političkim neistomišljenicima nego rješavati probleme poput onog da se djeca, budućnost ove zemlje, voze u autobusima od kojih su mlađa tri puta.
Trebalo bi dugo nabrajati šta sve ne funkcioniše u zemlji u kojoj živimo, a najsvježiji je primjer Brčko distrikt, koji je 2000. godine, kada je službeno osnovan, najavljivan kao teritorija gdje će stanovnicima biti kao bubregu u loju. Deceniju poslije, taj grad grca u dugovima.
Nije u redu radovati se koraku bliže EU kada smo isto tako milion koraka daleko od nje. S bezviznim režimom, kao i bez njega, sve je isto. Pozitivne pomake neće nam na tacni donijeti Evropa, niti još udaljenija Amerika. Stranci dođu, zarade pare, pa odu, kao što ćete i vi otići na tri mjeseca u Evropu, nećete naći mjesto gdje ćete nešto zaraditi, već ćete ono što ste odnijeli potrošiti, pa se vratiti.
Ovdje je mjesto većini nas. Zato, ne treba se mnogo radovati ukidanju viza. Bolje je priželjkivati da u zemlji u kojoj smo rođeni počne da funkcioniše normalan život.