Da li je inicijativa premijera Srbije Aleksandra Vučića da zemlje nastale iz bivše SFRJ imaju jedan dan sećanja na sve žrtve dobra? Nesumnjivo DA.
Da li je ostvariva, sada i ovde? Nesumnjivo NE.
Zašto? Mnogo je razloga, ali samo je jedan zaista pravi - zato što je ovdašnje sećanje niz parcelisanih sećanja, strogo diferenciranih, nepromenjivih zadugo, nepomirljivih i - etabliranih. U državanoj režiji, potpomognutoj medijskom mašinerijom i verskim pojanjima.
Petnaest, 20 godina i bezmalo četvrt veka od poslednjih balkanskih ratova nijedna novonastala državica nije uspela da savlada najvažniju istorijsku lekciju koja se skupno zove kultura sećanja. I, kako su nam posvedočili ovogodišnji jul i avgust, neće skoro.
A i kako bi kad je svih tih 15, 20 godina i skoro četvrt veka svaka novonastala državica bila tabor mržnje prema svemu što je izvan sopstvenog zabrana. I još je; nema prosečnog Srbina, Hrvata, Bošnjaka, Albanca, pa ni Crnogorca, Makedonca i Slovenca, koji neće imati sijaset dokaza o starim i novim zlodelima ustaša, četnika, balija. Stvarnih i fingiranih, projektovanih u svakog pripadnika onog drugog naroda.
I nema nijednog prosečnog Srbina, Hrvata, Bošnjaka, Albanca, pa ni Crnogorca, Makedonca i Slovenca koji kao iz rukava neće istresti nekog svog heroja, Mladića, Gotovinu, Orića... Nešto dalja prošlost njedri Stepince, Draže, Kvaternike, a sa skidanjem naslaga vremena lako se dolazi do istih takvih "junaka" i "zlikovaca". Ili ko više voli, junaka i zlikovaca.
I da, čak i oni koji nisu prosek i presek misle da su oni drugi napadali nejač, a mi smo je branili. I da su svi ovozemaljski sudovi, a posebno Haški tribunal, bolećivi prema tuđim zlikovcima i samo vijaju naše junake i mučenike.
Mrtvi, spaljeni, silovane i silovani, siročići, izbeglice, uništene kuće, crkve, džamije, putevi, opustela sela 15, 20 godina i gotovo četvrt veka provlače se uvek kroz samo jednu prizmu. Našu, koja nas boji najlepšim bojama, a one druge svim nijansama crne.
No, vratimo se na inicijativu i kratak raport - ZA su, za sada, samo Srbija i Srpska, svi ostali koji su se izjasnili - Hrvatska, Kosovo i Federacija BiH - sa izvesnom dozom opreza su PROTIV. Ipak, inicijativa će biti zvanična na novom balkanskom samitu koji će pod patronatom nemačke kancelarke Angele Merkel krajem ovog meseca biti održan u Beču.
Možda će njeno DA uticati na sadašnja NE - što se da zaključiti i iz komentara evropskog zvančinika Franka Fratinija da je žalosno odbijanje - ali suštinsko pitanje je šta će to u stvarosti promeniti?
Zadugo, ništa, jer se u stvarima denacifikacije i kulture sećanja ništa ne radi preko noći i na silu. Kako reče Njutn, sile akcije i reakcije su jednake i usmerene u suprotnim smerovima. Kao bumerang udaraju bacača ako nije vešt.
Pođimo od prostog pitanja, a koji bi to bio datum? Ima li dana u godini koji nije opterećen nekim sećanjem, nekim žrtvama i nekim dželatima? Ima li dana u godini koji nije nečija svetkovina, sve češće pod okriljem jedne od tri vladajućih konfesija - dabome utaborenih, ulogorenih, prečesto ispunjenih nimalo verskim osećanjima mržnje i nipodaštavanja inovernika i neverujućih.
Ima li dana u godini bez nekog Jasenovca, Jadovna, Srebrenice, Ćuške, Zvornika, Zidanog mosta, Plitvica, Knina, Pakraca? Bez jame, noža i žice?
Ima li dana u godini da neko nije stradao samo zato što je ONAJ DRUGI?
Nema. A zašto takvog dana nema?
Zato što su čitav XX i početak XXI veka na onom parčetu zemaljskog šara, kao i mnogi pre njih, prošli u zakopavanju i otkopavanju kostiju. I zato što su zakopavanje i otkopavanje uvek praćeni ne samo onim iskrenima suzama i bolom koji osećaju najbliži, nego režiranim performansima, oficijelnim narikačama, kletvama, besom i mržnjom raznih mešetara. Sve su žrtve ovde na ovim prostorima običan ulog u nadgornjavanju nacionalnih lidera i liderčića. Nije bez greha ni tzv. međunarodna zajednica koja je uvek bila na pravom mestu i u pravo vreme da potpiri, podgreje, rasplamsa vatru, a onda je iskoristi za nekakve geostrateške i slične ciljeve. A posle da ko bajagi gasi.
Ali, nije to sve. Još jedno je pitanje važno - ko se seća i čega? I kako? Ko je bio na kojoj strani - ZA rat ili PROTIV rata? Ne na čijoj strani zaraćenih, nego s ove ili one strane ratovanja. Ko je s kim šurovao, ko se okoristio, ko je zavađao, ko razvađao? Da li je, ostanimo u našem zabranu, logično da nekadašnji antimilitarista Milorad Dodik i nekadašnji tvrdi zagovornik velike Srbije Aleksandar Vučić bezmalo zamene role i sa opet ne baš istih pozicija budu na jednoj strani? Da li se njih dvojica, koji su nesumnjivi lideri Srba danas, na isti isti način sećaju proteklog vremena?
S druge strane, da li se proteklog vremena na isti način sećaju Bakir Izetbegović, Zoran Milanović i Hašim Tači? Da li je logično da se na isti način sećaju i budu na strani NE?
Logično je i jedno i drugo, ali samo zato što se niti jedan od njih tokom 15, 20 godina i bezmalo četvrt veka, nije preterano trudio da pogleda stvarnost iz perspektive onog drugog. Priznali ili ne, svi su politički stasali na, budimo blagi, protivljenju i čarkama, uzdigli se na veličanju svog naroda i njegove žrtve, upirući prst u druge. Sa manje ili više razlika i sa manje ili više veštine to su činili i oni pre njih. A oni pre onih su poveli narode u istrebljenje. Potpomognuto naopakim istorijskim sećanjem, zakopanim i otkopanim kostima i jamama.
Srbi i Hrvati ni danas ne znaju koliko je ljudi ubijeno u Jasenovcu, ne znaju i neće da znaju zato što je svaki ubijeni ili "ubijeni" zalog više na jednoj ili drugoj strani. Zato jedni bilans smrti umanjuju, a drugi uvećavaju kao da je svim naučnim medotama utvrđenih i identifikovanih 83 hiljade žrtava malo. Po istom principu se postupa sa srebreničkim žrtvama, razdvajaju im se kosti i precrtavaju grobovi.
Sva naša deca u školama uče da su oni drugi zlotvori i krivci, a mi i samo mi smo čisti. Sva naša deca uče da je Jugoslavija bila tamnica naroda i istovremeno da su najbogatiju, najbolju i najlepšu zemlju na svetu rasturili ONI. DRUGI. Sva naša deca uče da NJIMA ne treba verovati, Danajci su to naši, pružaju ti jednom rukom pogaču, u drugoj im je nož koji vreba tvoja leđa.
A sve dok je tako nema dana sećanja koji će sećanje učiniti drugačijim nego što je danas. Sećanje nije otrcana kragna da se prosto izvrne na drugu stranu i zablista novim sjajem. Sećanje je temelj sadašnjosti i budućnosti, a ako je temelj od lošeg materijala, kuća će se srušiti na prvom vetru, o vazdušnim udarima da ne govorimo. E, o tome treba da razmišljaju svi Vučići, Izetbegovići, Tačiji... Pa da izračunaju šta su sami u taj temelj ugradili i onda se čistih računa pred sobom i svojima obrate drugima. I zaista razgovaraju. Potrajaće to, zato što nisu u stanju da razmene naočari i kroz sočivo drugih razaznaju sve one nijasne crne. A frau Merkel ne može da im pozajmi one naočari kroz koje su se Nemci i Francuzi merkali i gledali decenijama posle Drugog svetskog rata.
Svako mora imati svog optičara, pouzdanog, preciznog i tačnog.