Nakon novogodišnjih slavljeničkih vatrometa, lijepih želja i čestitki, eksplozija u Mostaru kojom je uništen spomenik pripadnicima Armije RBiH došla je za većinu građana kao otrežnjenje za povratak u realni život. Na policiji je da utvrdi i pronađe počinioca, ali ostaje onaj osjećaj nesigurnosti koji se uvuče pod kožu, jer čovjek shvati koliko u stvari malo treba da se nacionalne tenzije podignu.
"Spomenička kriza" u Mostaru, koja je kulminirala miniranjem "ljiljana", predstavlja na jedan način i ogledalo političke situacije u čitavoj BiH, a koju odlikuju bezvoljnost i nespremnost na kompromis.
Teško se može naći nešto, nekakav dogovor stranačkih lidera koji je postignut u 2012. godini da je i završen. Političke teme koje su bile aktuelne prošle, dobijaju svoje nastavke i ove godine. Krenimo redom.
Priča o hrvatskom kanalu zvanično je počela još 2008. godine i svih ovih godina povremeno se o njoj pričalo, najavljivalo rješenje, a aktuelizovana je ovih dana, kada je Savjet ministara uputio u parlament prijedlog izmjena Zakona o Javnom servisu kojim je predviđeno da se on i formira.
Naravno, prijedlog u Savjetu ministara usvojen je preglasavanjem bošnjačkih ministara, što je izazvalo seriju saopštenja stranaka iz Sarajeva u kojima se najavljuje njegova blokada u bh. parlamentu. I teško, stvarno teško, se može očekivati nakakav dogovor po tom pitanju, ne zato što ne treba formirati kanal na hrvatskom jeziku, jer za to jednostavno ne postoji politička volja kod bošnjačkih političkih partija.
Bile te stranke dio vladajuće "šestrorke" ili ne, stav je potpuno identičan - uspostavljanje hrvatske televizije shvaća se kao uvod u etničku podjelu BiH, prvi korak do uspostavljanja i trećeg entiteta, što u suštini može, a i ne mora da bude tačno.
Sa druge strane, potpuno je jasno da su Hrvati u sadašnjem okviru u kojem funkcioniše Javni servis poprilično zakinuti, tačnije FTV i BHRT uređivački promovišu bošnjačke političke i nacionalne stavove, dok RTRS drži kurs naslonjen na politiku koja se vodi u Republici Srpskoj, a što se i očekuje od ovog entitetskog javnog servisa.
Problem je što prvenstveno FTV nije našla formulu kojom bi program prilagodila nacionalnoj slici Federacije, baš kao što ni BHRT, i pored silnih pokušaja i potrošenog novca, nije našla model da je građani, Srbi i Hrvati, prihvate kao zajedničku televiziju. I to je realnost. Javni servisi, hrvatski kanal, treća televizija ili entitet - sve su to teme o kojima će se i ove godine raspravljati u parlamentu i medijima, bez imalo naznaka da će nekakvo rješenje biti i nađeno.
Druga politička tema za BiH, evropske integracije, i nema baš dobru polaznu osnovu jer otvorena pitanja nisu riješena.
S obzirom na to da se na proljeće tek u naznakama očekuje mogući dogovor o presudi Suda u Strazburu u predmetu "Sejdić i Finci", a koja je najvažniji uslov za podnošenje aplikacije za članstvo u Evropskoj uniji, dobijanje statusa kandidata BiH bi u tom slučaju mogla očekivati tek 2015. godine. Sve to pod uslovom da ne bude novih političkih kriza, a s obzirom na to da su opšti izbori sljedeće godine malo je vjerovatno da ih neće biti. Kriza, naravno.
Baš kao u slučaju hrvatskog TV kanala, i u slučaju "Sejdić i Finci" postoji temeljno nerazumijevanje među srpskim, hrvatskim i bošnjačkim stranama o načinu njene implementacije. Kako se presuda dotiče potrebe izmjene Ustava, bošnjačka i hrvatska strana su zauzele takvu poziciju da maksimalno iskoriste datu priliku, dok je srpski stav, istina i nabliži suštini presude, takav da su moguće minimalne korekcije u Ustavu.
To što je u vladajućoj "šestorki" na nivou BiH došlo do određenih promjena krajem prošle godine, SBB je zamijenila SDA, baš i nije neki veliki razlog za optimizam da će doći do bržeg rješavanja evropskih pitanja kako bi do kraja godine bila upućena aplikacija za članstvo u EU.
Istina, ni u samoj Evropskoj uniji nisu sigurni kako i u kom smjeru će se razvijati politički procesi, jer i ona sama proživljava unutrašnju institucionalnu krizu uzrokovanu prezaduženošću pojedinih država članica. U posljednjih mjesec dana stvari se dramatično mijenjaju te je sve više političkih opcija koje otvoreno propituju može li EU preživjeti.
Naravno da to ne smije biti izgovor ovdašnjim političkim liderima za nepostizanje dogovora o pitanjima iz evropske perspektive, ali svakako tu činjenicu treba imati u vidu. Bez obzira na to, BiH i nema neki realniji i izgledniji cilj nego biti dio tog evropskog procesa.
Treće, vjerovatno i najteže pitanje je - kako riješiti političku, institucionalnu i krizu izvršne vlasti u Federaciji BiH? Najveći dio prošle godine potrošen je u natezanju između predsjednika FBiH Živka Budimira s novom koalicijom, bez SDA naravno. Tako je počela i ova godina podnošenjem zahtjeva za izglasavanje nepovjerenja Vladi Federacije na čelu s Nerminom Nikšićem.
Slijedi čitav niz procedura kako bi se došlo do nove vlade pod uslovom da neko ne pravi opstrukcije, što je malo vjerovatno. SDA ima već spremljen set ustavno-pravnih poluga preko kojih će usporavati čitav taj proces, što dodatno izaziva nervozu kod HDZ-ova i SBB-a, koji čine većinu, a faktički nisu u vlasti.
Sve po starom i u novoj godini.