Okončanjem posjete predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića Bosni i Hercegovini prekinut je dvodnevni san o tome da bi ovdje moglo napokon početi neko novo doba sa novim vrijednostima.
Dok je Josipović još boravio u našoj zemlji, činilo se da će sa domaće političke scene otići licemjerje, primitivizam, agresivnost i neodgovornost. Nazirale su se čak i neke naznake pristojnosti kod ovdašnjih lidera. Ljudskih osobina držali su se domaćini i kad je Josipović s riječi prešao na djela i poklonio se ljudima ubijenim rukama pripadnika njegovog naroda, ali i svojim ubijenim sunarodnjacima. Niko se nije usudio javno kritikovati odlazak hrvatskog predsjednika u viteška naselja Ahmiće i Križančevo selo i odavanje počasti ubijenim Bošnjacima i Hrvatima. Posebno zato što su na njegovu inicijativu na mjesta oba zločina prvi put zajedno došli vjerski poglavari i politički predstavnici dva naroda. Nažalost, izgleda da je to bio prvi i jedini čin zajedništva u osvrtu na krvavu ratnu prošlost.
Vratili smo se na staro čim smo ugledali leđa predsjedniku susjedne države. Odlaskom ovog uglednog gosta otišle su i poruke pomirenja, kajanja, poštovanja prema svim žrtvama i iskrene osude zločina, bez obzira ko ga je počinio. Ostao nam je dan kad se obilježava 17. godišnjica pogubljenja djece, žena i staraca. Dva stravična zločina počinjena su u istom danu u Trusini, kod Konjica, i u Ahmićima, kod Viteza. U znak sjećanja na žrtve smaknute 16. aprila 1993. godine održane su dvije komemoracije. Bošnjačkih prvaka nije bilo na polaganju cvijeća na spomen-obilježje u Trusini, kao što ni hrvatskih nije bilo u Ahmićima.
Jedinstvo u osudi zla prekratko je trajalo i ponovo sa komemorativnih skupova slušamo samo brojeve svojih stradalih. Samokritičnost i suosjećanje više nisu popularni, jer ih više nema ko zagovarati. Josipović se morao vratiti u svoju zemlju, u kojoj ga čeka polaganje računa za izgovoreno i urađeno u BiH, a u našoj zemlji nema nikog ko je spreman njegove poruke održati u životu, bar dok traje nesretni 16. april.
Lider jedne bošnjačke partije nastojao se isti dan opravdati što nikad do sada, poput hrvatskog predsjednika, nije bio na mjestu stradanja "tuđih" žrtava.
"Trebali smo otići i položiti cvijeće, odati počast stradalima, bez obzira na naciju. Treba se i na taj način otrgnuti okovima prošlosti", kazao je lider SDA Sulejman Tihić odgovarajući na novinarsko pitanje zašto nikad nije odao počast Hrvatima ubijenim u Grabovici, kod Mostara.
Tvrdi i da mu je "etnički okvir preuzak" i da stoga ne želi probleme u BiH gledati "samo sa bošnjačke pozicije". Kakav god da mu je okvir potaman, bilo bi dobro da je za početak nastupio samo sa bošnjačke pozicije i otišao ranije bar u Križančevo Selo ako mu je već Grabovica predaleko od Sarajeva.
Bošnjačka pozicija je jedina sa koje treba djelovati kad je u pitanju Grabovica, Uzdol, Trusina, Križančevo Selo... Ljudi su u ovim selima ubijeni samo zato što nisu bili Bošnjaci, a krvnici su zločin počinili upravo se zaklinjući u bošnjačke interese. Samo hrabar nastup isključivo sa bošnjačke pozicije bio bi dovoljan da Tihić javnost uvjeri da su mu zaista pretijesne etničke granice. Činjenica je da on nije bio dio "politike" pod kojom je izvršen masakr nad hrvatskim civilima u Grabovici, no činjenica je i da je on sada jedan od vođa naroda čiji su pripadnici posijali ovo zlo. Ako se već pokušava ugledati na Ivu Josipoviću, onda zna da je i predsjednik susjedne države u Ahmićima nastupio prvenstveno s hrvatske pozicije iako ni sam nema nikakvih "zasluga" za krvoločni pohod dijela hrvatskog puka u ovom selu.
Kopija mora uvijek biti lošija od originala. Zato ni Tihiću ne treba previše za zlo uzimati politički manevar ubjeđivanja da u političkom vrhu BiH ipak nisu svi isti i da je upravo on taj pozitivni izuzetak koji iste ideje dijeli sa Ivom Josipovićem, a ne sa Harisom Silajdžićem, na primjer. Moguće i da Tihić izbjegava biti pozitivan izuzetak, jer, kad god je napravio korak naprijed prema drugima, bio je napadnut od "svojih".
Brojne kritike koje su hrvatskog predsjednika dočekale po povratku u domovinu mogle bi biti još jedna "olakšavajuća okolnost" za lidera SDA i ostale narodne vođe u BiH. Odstrel koji je, zbog navodnog svrstavanja domovine u agresorske države, Josipoviću pripremila desnica u Hrvatskoj teško da bi preživio iko ko u svom dosadašnjem političkom djelovanju ima i najmanju mrlju ili dokaz neprincipijelnosti. U našoj zemlji takvih beskompromisnih političkih uzdanica očito još nema. Zato je naivno očekivati da ovdje neko uskoro floskule o stotinama samo "naših" žrtava počne mijenjati nepatvorenim saosjećanjem zbog stradanja konkretnih ljudi sa imenima i prezimenima, iza kojeg se skrivaju "naši" zločinci.
Gosti ovdje dolaze i odlaze. Nama ostaju Grabovice, Ahmići, Kazani, Srebrenice i strah od suočavanja sa strašnom istinom. Ostaju nam i preživjeli srodnici hiljada ubijenih, kojih se sjetimo povremeno, od komemoracije do komemoracije. Odrastaju nam generacije djece koje s ratom nemaju nikakve veze, ali im, svejedno, kao glavnu mjeru svega ostavljamo prošlost i neraščišćene krvave račune.