Neki dan su u Sarajevu boravili čelnici svih javnih RTV servisa u Jugoistočnoj Evropi i predstavnici resornih ministarstava da bi razmijenili iskustva o digitalizaciji.
Ova tema nije posebno interesantna bh. javnosti jer nijedan regionalni skup koji direktno nije u vezi sa politikom ne izaziva veliko zanimanje ovdašnjeg svijeta. Kada bi neko prosječnom bh. stanovniku objasnio da je digitalizacija proces koji će im omogućiti bolji TV prijem, sliku bez "snijega", čist zvuk, bolji kvalitet programa i veći izbor sadržaja, onda bi se možda neko za to i zainteresovao.
Interes bi možda bio i veći da se znalo da je politika umiješala prste i u konferenciju prilično dosadnog naziva u organizaciji Savjeta za regionalnu saradnju (RCC), koji je dugo bio pokriće odlazećoj vlasti da su sjedište jedne važne regionalne institucije smjestili u Sarajevo.
Ovaj regionalni savjet je pokazao da ima mnogo važnih pitanja oko kojih se mogu okupiti učesnici iz Jugoistočne Evrope, ali za RCC, sa teško osvojenim sjedištem u Sarajevu, mnogo je važnije bilo da se posveti uopštenim pitanjima u regiji nego u BiH. Tako su na dvodnevnu međunarodnu konferenciju u Sarajevu pozvali vršioca dužnosti direktora BHRT-a, koji mjesecima čeka deponovanje potpisa u Opštinskom sudu kako bi potpisao ikakav dokument, a preskočili su šefa Ekspertskog tima za digitalizaciju Javnog RTV sistema BiH. Kako je objasnio generalni sekretar RCC Hido Bišćević, oni su zvali predstavnike države, a da se pri tome nisu zapitali da li je i taj šef Ekspertskog tima predstavnik države, jer su ga kandidovala tri javna emitera u BiH i potvrdio Savjet ministara BiH.
Zašto je, uopšte, važno ko je bio prisutan na ovoj međunarodnoj konferenciji posvećenoj digitalizaciji? Za početak - pametno je bilo pozvati nekoga ko je upućen u cijeli taj proces jer ga vodi godinama. Šef Ekspertskog tima Zdravko Šavija mnogo je duže u tom poslu nego ministar transporta i komunikacija BiH Rudo Vidović, koji je to i potvrdio najavljujući prelazak sa analogno na digitalno emitovanje već od kraja 2011. godine?!
Taj isti ministar uz svesrdnu podršku Savjeta ministara BiH još nije dodijelio novac za digitalizaciju obezbijeđen od viška prihoda Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) za 2008. i 2009. godinu. Ministrovo obrazloženje što novac nije operativan je vrlo jednostavno - emiteri nemaju konsenzus za početak rada korporacije, kao četvrtog subjekta Javnog RTV sistema, pa se novac nema kome ni dati. Umjesto korporacije novcem bi, prema planu ministra, trebalo da upravlja mješovita ekspertska grupa. Tu postoji jedan mali problem, pa grupa još nije izmiješana i smućkana, a ministar je odlučio i čeka još blagoslov svojih kolega da dva miliona KM prebaci u sasvim druge svrhe zbog čega je neki dan imao štrajk prevoznika na bh. granicama. Milioni su trebalo da idu za tahografe, koje će koristiti kamiondžije, a to baš i nema veze sa telekomunikacijama i viškom prihoda RAK-a.
Nakon neuspješnih pregovora sa fantomskom firmom Saudijske Arabije, čija je Vlada, navodno, bila spremna donirati 35 miliona evra da rukovodi procesom digitalizacije u BiH, nije ništa drugo preostalo nego da sporadično budu osnivane radne grupe koje će se baviti poslom vrijednim na desetine miliona maraka.
Digitalizacija je očit primjer kako je život u BiH stao, jer napredak je nemoguć čim mora biti sproveden projekat koji podrazumijeva angažman državnih vlasti. Nevjerovatno je da se milionski projekat, za koji je država preuzela obavezu u međunarodnim institucijama, svakodnevno gura pod tepih, pa čak i na tematskim konferencijama gdje su se mogla iskoristiti tuđa iskustva. Zbog puke potrebe da na svakom koraku pokaže da se na međunarodne skupove poziva država, u ovom slučaju predstavnik javnog emitera na niovu BiH, propušta se prilika da bude izvučena i najmanja korist. Je li bogohulno i opasno po opstanak države pustiti da na nekoj tematskoj međunarodnoj konferenciji državni interes brani profesionalac, koji, po neobjašnjivim standardima, nije adekvatan predstavnik BiH?
Predstavniku Evropske radiodifizne unije (EBU) nije ništa ni moglo biti jasno na konferenciji u Sarajevu da se kojim slučajem pričalo o digitalizaciji u BiH, pa je ostao oduševljen ponuđenom saradnjom javnih emitera u Jugoistočnoj Evropi obećavajući finansijsku podršku iz EU. Pitanje je samo koji će ministar, kada jednom budu podijeljeni resori, osnovati radnu grupu da BiH aplicira za pomoć iz IPA fonda i konačno krene s mrtve tačke u procesu digitalizacije.
Do sada smo mogli vidjeti šta su rezultati napora međunarodne zajednice da BHRT postane istinski javni servis BiH. To su jalove rasprave u bh. parlamentu o milionskim dugovima ove medijske kuće, katastrofalni revizorski izvještaji, dvogodišnja sudska sapunica o smjeni generalnog direktora, istek mandata članovima UO, političke igre o imenovanju direktora BHT1, nepostojanje statuta korporacije i decenijsko kaskanje za javnim emiterima u regionu. Gledaoci, dok čekaju subvencije koje im ministar obećava za digitalizaciju, nakon svega mogu se pouzdati u kablovske operatere ili dobre stare novine.